ENCUENTRO CON EL PASADO

[You must be registered and logged in to see this image.]

Nikad nisam mislila da ću se vratiti u ovo selo. Tu sam provela najteže godine svoga života. Živjeti u sirotištu nije najsretniji način odrastanja. Živjeti okružena čuvarima koji te ignoriraju i samo te prekoravaju, starijom i napasnom djecom koji se petljaju s tobom i tretiraju te kao roba.
Srećom, Giovanni i Miguel bili su stariji od mene, i uvijek su me štitili. Odrastati bez obiteljske ljubavi bilo je užasno bolno. Iako nikada nisam podnosila Miu, osjetila sam blagu zavist kada ju je bračni par Colucci posvojio.
Ipak sam se osjećala kao sretnica. Imati Lupe i Diega uza se, bilo je utješno, olakšavajuće i uzbudljivo. Bože… već godinama ih se nisam prisjećala… Lupita je bila moja najbolja prijateljica u tome paklenom mjestu. Nikada nisam mogla razumjeti kako djevojčica sa takvim djetinjstvom može provesti dan sa osmijehom na usnama. Isto tako nisam shvaćala kako moja najbolja prijateljica, može biti i Mijina najbolja prijateljica. I Diego… toliko godina nisam vidjela Diega. Nikada neću zaboraviti kako sam se crvenila svaki put kad bi me on uzeo za ruku ili kad bi mi podario osmijeh. Također neću zaboraviti moj posljednji dan u sirotištu, kad mi je poklonio moj prvi poljubac.
Sjećam se da mi je u posljednjem pismu koje sam primila od Miguela, prije više od 7 godina, rekao da je Diego otišao u SAD kao ilegalac, čim je izašao iz sirotišta.
Nikada više nisam čula ništa o Lupe ni o Giovanniu. Kad su me prebacili u novo sirotište u DF, samo su prebacili Lujan. Sve je u mome životu bilo lakše zahvaljujući njenoj prisutnosti, i da nije bilo nje, nikada se ne bih vratila u to selo koje me toliko povrijedilo.
Mislila sam se da je moja prošlost u tom mjestu pokopana sa mojim odlaskom u DF, ali sad je vrijeme da se vratim.
Ne znaš što mi donosi sudbina, ne mogu zamisliti koliko mogu podnijeti povratak u ovo mjesto. Ali potrebno je pomoći svima onima koji rastu sami kao što sam i ja rasla. Neću dopustiti da zatvore to sirotište, borit ću se sa ovo malo što imam da ga izvučem.
Iako to znači prouzrokovati
.

SUSRET SA PROŠLOŠĆU

[You must be registered and logged in to see this image.]
Roberta Reverte:
Upravo je napunila 24 godine. Diplomirala je Znanosti odgoja. Provela je djetinjstvo u sirotištu „Paredes Blancas“, tužnom i mračnom mjestu gdje su smješteni pokušavali svakodnevno preživjeti i gdje nije bilo mjesta snovima.
Sa 15 godina je prebačena u dom za siročad u DF – u, da bi je udaljili od bića koje je najviše voljela u životu i za koga je mislila da je mrtav.
Nikada nije mislila da će se vratiti u to selo u kojem je toliko patila, ali zbog poslovne ponude, zbog zatvaranja „Paredes Blancas“ zbog nedostatka državne potpore, odlučila se vratiti da započne novi profesionalni izazov.
Ali ono što nije zamišljala da će na tom putovanju ne samo rasti profesionalno, nego da će i otkriti užasnu tajnu, upoznati svoje pravo podrijetlo, i svoju pravu ljubav…
[You must be registered and logged in to see this image.]
Diego Bustamante:
Otkad zna za sebe, živio je zatvoren u „Paredes Blancas“. Na tom užasnom mjestu naučio je kako postati snažan, boriti se za ono malo što ima, štiti samog sebe, i upoznao je najveću bol koju dječak može osjetiti.
Tijekom cijelog svog djetinjstva i puberteta, sanjao je da će daleko dogurati u životu; ali ne samo da dokaže životu da on sam učvršćuje svoju sudbinu, nego da promijeni stvarnost tih sirotišta gdje su siročad tretirana kao smeće, umjesto da ih čuvaju i vole kao normalnu djecu.
Danas, sa svoje 24 godine, pretvorio se u prestižnog poduzetnika, sa blistavom profesionalnom budućnosti. Nije ga posebno zanimala nijedna žena, osim Florencie.
Nakon 6 godina, vratit će se na mjesto gdje je proveo najmračnije godine svoga života.
Tu će ponovno susresti bol, stvarnost… i ljubav.
[You must be registered and logged in to see this image.]
Mía Colucci:
Njen život u „Paredes Blancas“ bio je lakši nego za njene kolege. Uvijek je bila miljenica Clare Dunoff, ravnateljice sirotišta.
Pravi Mijini roditelji preminuli su u zbunjujućoj nesreći, kad je imala 7 godina. Provela je 8 mjeseci u „Paredes Blancas“, dok ju bračni par Colucci, prijatelji njenih roditelja, nije uspio posvojiti.
Upravo je napunila 25 godina, priznata je dizajnerica. Odgajana je površnim mentalitetom, banalnim idejama, ali dobrog je srca. Posljednje je godine provela u Parizu, gdje je upoznala Ignacia, svoga budućeg muža. Neočekivana novost natjerat će ju da se vrati u selo gdje je provela najtužnije i najbolnije mjesece svoga života.
[You must be registered and logged in to see this image.]
Miguel Arango:
Ima 30 godina i prvih 18 proveo je zatvoren u „Paredes Blancas“. Vrijedan je, pošten, mačist, ali darežljiv kao nitko.
Za razliku od većine svojih kolega, Miguel je ostao u selu.
Zidar je, živi sam u malome stanu, ispred prestižnog hotela „Sheraton“, gdje obavlja jednu gradnju. Tu će susresti Miju i opet će se suočiti sa srdžbom i zloćom…
[You must be registered and logged in to see this image.]
Lupe Fernández:
Kao Miguel, i Lupe je ostala u selu. Učiteljica je u vrtiću. Voli djecu. Učvrstila je snažno prijateljstvo sa Miguelom, koji ju je štitio kad je bila djevojčica, u „Paredes Blancas“. Ima 24 godine, i još uvijek sanja da će pronaći roditelje. Njena dobrota i naivnost bili su bjelina u svemu lošem što se događalo njenim kolegama u sirotištu. Srećom, uvijek je računala na bezuvjetnu Miguelovu podršku.
Jedina zna razlog zbog kojeg su prebacili Robertu.
Pozvat će ju da bude dobrovoljna čuvarica u „Paredes Blancas“, jer ne računaju na državnu potporu.
Ovaj posao odvest će ju do ponovnog susreta sa njenom prijateljicom iz djetinjstva, i sa ljubavi njenoga života.
[You must be registered and logged in to see this image.]
Giovanni Méndez:
Ima 30 godina i kao i Diego, otišao je u SAD. Liječnik je, specijaliziran u pedijatriji. Zbog svoga bolnog djetinjstva u „Paredes Blancas“, voli djecu, i obavlja svoj posao sa ljubavi i nježnosti. Tijekom proteklih 6 godina živio je sa svojim prijateljem Diegom, kojeg smatra bratom. Za njega su Diego i Florencia njegova obitelj, i dao bi život za njih.
Kao i njegov prijatelj, odlučuje se vratiti u selo, odlučan da učini sve da pomogne djeci koja su smještena u sirotište gdje je proveo najtužnije godine svoga života.
[You must be registered and logged in to see this image.]
Florencia Bustamante:
Ima 7 godina. Diegova je posvojena kćerka. Diego se zaljubio u nju čim ju je vidio, na jednome od svojih putovanja u Mexico u suradnji sa gradskim sirotištima i bolnicama. Florencia je bila napuštena u jednom sirotištu u DF – u , nekoliko sati nakon rođenja. Prije 4 godine ju je Diego posvojio, iako zna da nije njen pravi otac, voli ga svom dušom. Obožava svoga oca i strica Giovannia koji joj uvijek udovoljavaju. Vraća se u selo sa njima točno da proslavi svoj osmi rođendan i da upozna svoju pravu majku…

ADELANTOS
ROBERTA REVERTE
Zatvorila je oči, stišćući snažno šake. Suze su okupale njeno lice, kao i svaki put kad se sjećala onoga što se dogodilo kad je imala 15 godina. Nikada neće moći zaboraviti razornu bol koju je osjetila kad je ta životinja ušla u njeno tijelo, oduzimajući joj nevinost, kradući njenu naivnost, njene snove; ostavljajući joj ogromnu prazninu, uzrokujući joj duboku bol.
Zaboravila je svoje snove, svoje nade. Prestala je vjerovati u prvu ljubav, čistu i nevinu, koju joj je taj dječak nudio. Udaljili su je od cijelog njenog svijeta. Istrgnuli su joj njeno najvrjednije blago, jedino što je stvarno bilo njeno. Samo joj je ostala tužna uspomena i slatki okus Diega na njenim usnama.

ADELANTOS
DIEGO BUSTAMANTE
Dok ju je gledao kako spava, ponovno se kleo da će ova djevojčica biti neizmjerno sretna i da će imati sve što je on želio u svome djetinjstvu. Sjetio se toga Božića kada je, kao kaznu za neki nestašluk, ostao bez večere, dok su čuvari uživali u sočnom meniju pred njegovim očima. Imao je 5 godina… prošlo je 20 godina od te večeri, ipak njegove oči su zasuzile kao da je bilo jučer.
Prisjetio se udaraca, zatvaranja… i tuče koja ga je skoro stajala života kad je jedan čuvar pokušao iskoristiti Lupitu, i on ga je napao.
Svaka uspomena koja je dolazila iz „Paredes Blancas“, duboko ga je ranjavala.
Osim nježnog i slatkog pogleda te djevojčice koju je toliko volio i koju je zadnji put vidio kad je imao 15 godina.
Opet je pogledao svoju kćerku. Nježnost njenoga lica ga je podsjećala na Robertu. Sigurno zbog nevinosti i slatkoće koja ih je karakterizirala, ili možda postoji nešto više…
ADELANTOS
MÍA COLUCCI
Ušla je u mjesto. Prekriveni prozori i zidovi davali su tužan i sumoran dojam o mjestu. Miris zatvora okretao joj je želudac. Uspomene su je obuzele. Suze su je prekrile. Sva površnost Mie Colucci je padala vrativši se u prošlost, kad se ponovno susrela sa „Paredes Blancas“ i prisjetila se bolne noći u kojoj su njeni roditelji izgubili život.
Danas je ponovno bila u ovome prokletom selu, sažimajući svoj život, slažući svoju prošlost. Nikada se ne bi vratila tu, da nije bilo posljednjih događaja. Ali sada je bila tu, spremna da istraži sve o smrti svojih roditelja, i da nađe svoju izgubljenu sestru…
ADELANTOS
MIGUEL ARANGO
Dok je ponovno čitao vijest koja je najavljivala zatvaranje „Paredes Blancas“, prisjećao se teškog djetinjstva koje ga je zapalo. Kazne, udarci…Mrzio je ovo mjesto iz dna duše. Dan za danom je želio da postane punoljetan da bi mogao izaći odatle, posebno kad je otkrio da je jedan od čuvara seksualno iskoristio jednu njegovu kolegicu.
Iako bi ga zatvaranje mjesta trebalo zadovoljiti, nije mogao prestati misliti na svu djecu koja će ostati na ulici. Možda kad bi promijenili osoblje mjesta, kad bi netko mogao surađivati kao potpora mjesta.
Odmah je pomislio na Diega. Već ga 2 godine nije vidio, ali savršeno je znao da mu on može pomoći.
Uzeo je telefon, odlučan da uspije u naumu da „Paredes Blancas“ i dalje postoje.

UVOD

Božić. To je bila posebna noć za svu djecu svijeta. Za sve… osim za njih…
Mia je neutješno plakala u ovoj mračnoj sobi. To je bio prvi Božić koji provodi bez svoje obitelji, zatvorena na ovome mjestu. Imala je jedva 7 godina da bi razumjela da ponekad život nije pravedan.
Promatrao ju je dok je neutješno plakala. Približio joj se, sa osmijehom. Iako je njegov boravak na ovome mjestu bio noćna mora, nacrtao je svoj najbolji osmijeh toj djevojčici koja je upravo izgubila roditelje. Ispružio je ruku da joj ponudi slatkiš.
Mia(sretna) Hvala. Odakle ti?
Miguel: Uzeo sam od Dunoffice
Mia: Ako primijeti ubit će te
Miguel: Ne brini se. Ima ih puno. Ti si Mia?
Mia: Da. A kako se ti zoveš?
Miguel: Miguel Arango
Mia: Koliko imaš godina?
Miguel: 12, a ti?
Mia: 7 (jecajući)
Miguel: Ne plači(pruža joj ruku): Idemo u vrt

Trčao je prebrzo. Volio se igrati u vrtu, biti na svježem zraku. Osjećao se slobodnim, slobodnim u tome zatvoru.
Njegov prijatelj Tomas ga je slijedio, ali Diego nije bio spreman izgubiti. Imao je 5 godina, i vragolastu i neusporedivu snagu.
Prošao je hodnikom, gledajući Tomasa, i nije vidio tortu koja je bila na stolu.
Nije mogao zakočiti, i kolač je pao na pod.
Čuvar(bijesno): Diego Bustamante!!!
Njegovo srce je zastalo. Vrlo dobro je znao što ga čeka. Ali nikome neće pokazati svoj strah. Njegovi oči su se zagledale u čuvarove, zadržavajući mu pogled, na odlučan način.
Čim ju je vidjela u vrtu, potrčala je prema njoj, sa ogromnim osmijehom.
Lupe: Hola. Ja sam Lupita. A ti?
Mia: Zovem se Mia
Lupe: Hoćeš se iglati?
Mia je stidljivo potvrdila.
Djevojčice su se otišle igrati, dok se Miguel približio svome prijatelju Giovanniu.
Noć je pala…
U ogromnoj i mračnoj blagovaonici, svi smješteni u domu „Paredes Blancas“ uživali su u gulašu od piletine.
Pogledala je oko sebe, potražila ga je pogledom. Ništa. Nije bio tu. Koristeći to što čuvari večeraju u susjednoj sobi, ustala je sa klupice, tražeći među dječjim licima, sve dok.
Dječak(oholo): Reverte, sjedni
Miguel(ustaje ispred Roberte): Petljaj se s nekim svoje veličine, glupane
Dječak je bijesno pogledao Miguela, ali je opet sjeo.
Miguel: Što je bilo Robi? Zašto ne jedeš?
Roberta: Nema Diega
Miguel je pogledao oko sebe i uvjerio se da Diega stvarno nema.
Tomas: Ferala ga je kaznio
Roberta(povrijeđeno): Prokletnik
Miguel: Smiri se Robi
Roberta ga je ignorirala i odlučila izaći u potragu za svojim najboljim prijateljem.

Piletina, meso, povrće, voće, začini, torte, , slatkiši. Njegove oči su se otvarale kao tanjuri ispred ovoga stola sa poslasticama. Njegov trbuh se žalio na glad, i njegovo srce se stiskalo zbog ove ponižavajuće kazne.

Čuvar(sarkastično): Sretan Božić Bustamante. Sam si tražio. Ovo je da sljedeći put naučiš gledati kuda hodaš. Kad jedem odvest ću te da svim svojim kolegama objasniš zašto su ostali bez deserta.(smiješi se): Pa da vidimo kako će ti ići sa njima
Suze su prekrile njegovo lice, iako je to pokušavao izbjeći. Njegov kristalni pogled se susreo sa tužnim očima njegove najbolje prijateljice, koja ga je promatrala sa druge strane prozora. Uzrujana zbog kazne svoga prijatelja, obećala je sama sebi da ovo neće ostati na ovome.

Ušla je u sobu kradomice. Svi dječaci su spavali, osim jednoga koji je gorko plakao.
Stavila je svoju ručicu na kosu svoga prijatelja. Diego je obrisao suze i pogledao ju u oči.
Diego(suzdržavajući plač): Kunem ti se da ću kad odlastem imati puno novca i da ću zatvoliti ovo mjesto
Roberta: Ne. Što će se dogoditi sa djecom koja žive ovdje?
Diego: Istina(zamišljeno) Onda ću izbaciti sve čuvale, i obojit ću sve zidove, i kupit ću puno iglačaka.
Roberta(smiješi se): Najbolji si Diego (vadi torbu): Donijela sam ti ovo.
Diego je otvorio torbu i pronašao 2 sendviča sa mrvicama, i nešto umotano u salvetu. Otkrio je salvetu i pronašao ukusan komad kolača.
Diego(uzbuđeno): Kako super!! Hvala Rob. (daje joj sendvič)
Roberta: Ne, hvala, već sam pojela jedan. I pojela sam komad kolača. To sam izvadila kad su se čuvali vlatili u blagovaonicu (stavlja ruku u torbu): I također sam ti donijela ovo. Sretan Božić
Diego(smiješi se uzbuđeno): Čokolada. Hvala Rob
Roberta: nema na čemu. Idem u svoju sobu jel ako me Felala vidi ovdje, nadlapala sam
Diego: Taj ti tip ne može ništa dok sam ja ovdje
Roberta: Hvala Diego (daje mu poljubac u obraz): Do sutla
Diego: Do sutla

CAPÍTULO 1

Probudila se osjećajući se odraslom. Osjećala se drugačija, posebna. Ne navršava se svaki dan 15 godina. Unatoč svojoj tuzi jer Miguel i Giovanni više nisu bili ondje, nije se osjećala sama i nezaštićena. Diego i Lupe su bili s njom. Njene oči su izražavale nadu i radost djevojčice koja se počela pretvarati u ženu. Nikada nije pomišljala da bi se ovaj tako poseban i magičan dan mogao pretvoriti u najgoru noćnu moru, pakao koji će ju vatreno obilježiti.
Diego je opet bio kažnjen, zbog čega ga nije vidjela cijeli dan. Svi su se otišli odmoriti kada…
Ferala: Gdje ideš ljepoto?
Roberta(nervozno): Spavati, već je kasno
Ferala(zarobljava ju) – Naravno da nije. Danas ti je rođendan, ti zaslužuješ poseban dar.
Roberta ga je pogledala, užasnuta, pronalazeći u njegovim očima pogled gladan od požude.
Osjećala se posramljeno, poniženo. Taj čovjek je ukrao njenu nevinost, uništavajući njene iluzije.
Nije se više usuđivala pogledati Diega u oči, i samo je Lupe znala njenu tajnu. Taj nesretnik je iskoristio njenu najbolju prijateljicu.
Točno mjesec dana. Liječnički pregledi su potvrdili sumnju direktorice Dunoff. Roberta Reverte je bila trudna. Feralina zabava ih je skupo koštala. Nitko nije mogao otkriti ovaj događaj, zbog čega su je odlučili premjestiti u sirotište u DF…
Diego: (snažno je grli) – Nedostajat ćeš mi
Roberta: (pribija se uz njega plačući) – I ti ćeš meni. Nemoj me zaboraviti, molim te
Diego: (miluje njen obraz) – Nikada te neću zaboraviti.
Njihove vlažne oči su se opet našle. Oboje su savršeno znali što će se dogoditi.
Diegove usne su se položile na njene, poklanjajući joj njen prvi poljubac. Toplina ovih usana uzdrmala je njeno srce, dajući mu slabašan mir. Sve dok..
Ferala: - Revrte idemo
Uzrujala se kad je čula glas toga nesretnika, i uplašena, pustila je Diegovu ruku, ostavljajući iza sebe maštanje o svojoj prvoj i pravoj ljubavi.
Tjedan dana nakon što su je prebacili otkrila je ono što su joj odlučili sakriti. Bila je trudna. Imat će dijete sa tim prokletnikom. Njene oči su zasuzile. Strah ju je obuzeo. Jedan život je rastao u njoj i panika je počela prolaziti njome.
Ali sve se promijenilo kad je taj maleni život počeo rasti i kretati se u njoj. Voljela je to biće koje je pripadalo samo njoj. To dijete će biti pokretač njenoga života, bit će razlog zbog kojeg će uspjeti i pretvoriti se u nekoga važnog u životu.
Bol je bila užasna, neizdrživa. Osjećala je da se dijeli na pola, i da njeno tijelo neće podnijeti toliku bol. Isprekidani dječji plač prekinuo je njenu bol, ispunjavajući njene grudi ljubavlju i nježnošću.
Mrtav?... Ne… ne može biti… njen sin ne može biti mrtav. Ona ga je čula kako plače. Nije moguće. Njen život se slomio. Više ništa nije imalo smisla. Htjela je umrijeti… umrijeti sa svojim sinom da izbjegne toliku bol.

Zatvorila je oči, stišćući snažno šake. Suze su okupale njeno lice, kao i svaki put kad se sjećala onoga što se dogodilo kad je imala 15 godina. Nikada neće moći zaboraviti razornu bol koju je osjetila kad je ta životinja ušla u njeno tijelo, oduzimajući joj nevinost, kradući njenu naivnost, njene snove; ostavljajući joj ogromnu prazninu, uzrokujući joj duboku bol.
Zaboravila je svoje snove, svoje nade. Prestala je vjerovati u prvu ljubav, čistu i nevinu, koju joj je taj dječak nudio. Udaljili su je od cijelog njenog svijeta. Istrgnuli su joj njeno najvrjednije blago, jedino što je stvarno bilo njeno. Samo joj je ostala tužna uspomena i slatki okus Diega na njenim usnama.
Roberta!!! Roberta!!!
Lujanin glas ju je vratio u stvarnost.
Lujan: - Jesi li dobro?
Roberta: (jeca, uznemireno) – Ja… da… dobro sam
Lujan(približava joj se zaštitnički) – Opet noćne more?
Roberta – Da. Mislim da će me pratit do smrti
Lujan – Smiri se Roberta. Vidjet ćeš da će brzo proći. Sigurno su se more vratile jer će uskoro…
Roberta(uznemireno) – Jer bi moj sin uskoro napunio 8 godina(plačući grli svoju prijateljicu) – Želim umrijeti Lujan
Lujan(grli je) – Smiri se prijateljice, sve će biti dobro. Ja sam s tobom.

u međuvremenu…
New York se počinjao buditi sa prvim zrakama sunca…
U spektakularnoj kući, u centru grada, jedan ponosni otac je promatrao svoje najveće blago.
Dok ju je gledao kako spava, ponovno se kleo da će ova djevojčica biti neizmjerno sretna i da će imati sve što je on želio u svome djetinjstvu. Sjetio se toga Božića kada je, kao kaznu za neki nestašluk, ostao bez večere, dok su čuvari uživali u sočnom meniju pred njegovim očima. Imao je 5 godina… prošlo je 20 godina od te večeri, ipak njegove oči su zasuzile kao da je bilo jučer.
Prisjetio se udaraca, zatvaranja… i tuče koja ga je skoro stajala života kad je jedan čuvar pokušao iskoristiti Lupitu, i on ga je napao.
Svaka uspomena koja je dolazila iz „Paredes Blancas“, duboko ga je ranjavala.
Osim nježnog i slatkog pogleda te djevojčice koju je toliko volio i koju je zadnji put vidio kad je imao 15 godina.
Opet je pogledao svoju kćerku. Nježnost njenoga lica ga je podsjećala na Robertu. Sigurno zbog nevinosti i slatkoće koja ih je karakterizirala, ili možda postoji nešto više….

Otvorila je oči i susrela se sa svojim ocem. Nacrtao joj se jedan veliki osmijeh, koji je Diego odmah uzvratio.
Flor – Hola papi
Diego – Dobro jutro princezo. Kako si spavala?
Flor – Dobro. Koliko je sati?
Diego – 7. Baš sam te htio probuditi
Flor: Tata, znaš li koji je danas dan?
Diego(pravi se da ne razumije) – Danas je četvrtak
Flor – Četvrtak 21. kolovoza. Znaš li što to znači?
Diego – Ne
Flor – Još samo 3 tjedna do moga rođendana
Diego(grli je) – Znam zlato. Nikada ne bih mogao zaboraviti na tako važan dan. Rođendan je osobi koju volim najviše na svijetu. I reci mi princezo, što želiš za rođendan?
Flor(zamišljena) – Ne znam…dobro… voljela bih ići u Mexico
Diego ju je nježno pogledao. Dobro je znao razlog ove zamolbe. Florencia je bila tvrdoglava u namjeri da upozna mjesto gdje se rodila i provela prve godine svoga života prije nego što je upoznala Diega.
Diego – Dobro… imamo malo previše posla… ali sigurno ćemo smisliti nešto
Flor(uzbuđeno ga grli) – Hvala ti tata. Volim te
Diego – I ja tebe volim ljubavi

CAPÍTULO 2

Ušla je u mjesto. Prekriveni prozori i zidovi davali su tužan i sumoran dojam o mjestu. Miris zatvora okretao joj je želudac. Uspomene su je obuzele. Suze su je prekrile. Sva površnost Mie Colucci je padala vrativši se u prošlost, kad se ponovno susrela sa „Paredes Blancas“ i prisjetila se bolne noći u kojoj su njeni roditelji izgubili život.
Danas je ponovno bila u ovome prokletom selu, sažimajući svoj život, slažući svoju prošlost. Nikada se ne bi vratila tu, da nije bilo posljednjih događaja. Ali sada je bila tu, spremna da istraži sve o smrti svojih roditelja, i da nađe svoju izgubljenu sestru…
Više ništa nije ostalo od „Paredes Blancas“. Zidovi puni vlage, puknuti podovi, prazni kreveti, zidovi napuknuti…
Njene oči su se usmjerile na krevet koji je bio njen jedno vrijeme u ovome mjestu.
Socijalna radnica: Jeste li dobro?
Mia: Da. Samo sam se prisjećala. (znatiželjno) – Recite mi, što će se dogoditi sa djecom koja žive ovdje?
Socijalna radnica: Neki su prebačeni u druga sirotišta, ostali su i sad u hostelima.
Mia(užasnuto): Hostelima?
Socijalna radnica: Da. Nemoguće ih je sve smjestiti tako brzo. Zatvaranje ovog mjesta će biti težak udarac za svu tu djecu.
Mia: Mora postojati način da se spasi ovo mjesto.
Socijalna radnica: Nemoguće. Pokušali smo sa Državom, ali potpora koju nude nije dovoljna.
Mia: Moramo smisliti nešto. Ta djeca ne mogu ostati na ulici.
****: (prekida je): Drago mi je što čujem da to govoriš
Mia(začuđeno): Ne mogu vjerovati

Dok je ponovno čitao vijest koja je najavljivala zatvaranje „Paredes Blancas“, prisjećao se teškog djetinjstva koje ga je zapalo. Kazne, udarci…Mrzio je ovo mjesto iz dna duše. Dan za danom je želio da postane punoljetan da bi mogao izaći odatle, posebno kad je otkrio da je jedan od čuvara seksualno iskoristio jednu njegovu kolegicu.
Iako bi ga zatvaranje mjesta trebalo zadovoljiti, nije mogao prestati misliti na svu djecu koja će ostati na ulici. Možda kad bi promijenili osoblje mjesta, kad bi netko mogao surađivati kao potpora mjesta.
Odmah je pomislio na Diega. Već ga 2 godine nije vidio, ali savršeno je znao da mu on može pomoći.
Uzeo je telefon, odlučan da uspije u naumu da „Paredes Blancas“ i dalje postoje.

U jednoj predivnoj kući u New Yorku, Giovanni je veselo promatrao svoju nećakinju, koja je spremala svoju sobu dok mu je pričala o svome rođendanskom poklonu.

Flor(uzbuđeno) – I rekao mi je da će učiniti sve moguće da odemo
Giovanni(smiješi se) – Drago mi je princezo
Flor: I ti ćeš ići sa nama, je li tako?
Giovanni: Naravno ljepoto. Nikada ne bih proveo tako poseban dan daleko od tebe. Jesam li ti ikada rekao da si mi ti najdraža nećakinja?
Flor: Ja sam jedina koju imaš
Giovanni: I da ih imam 10 ti bi mi bila najdraža
Diego je ušao u sobu.
Diego: Hola
Flor(grli ga) – Hola papi
Diego: - Sve u redu?
Giovanni: - Da. Gledam kako tvoja djevojčica posprema sobu
Diego: (grli Flor) – Pa kad je moja djevojčica savršena
Flor: - Jel sam ista kao ti
Zvuk telefona je prekinuo razgovor
Diego: - Hola?... Miguel, kako si?... da, reci … Molim?

CAPÍTULO 3

Nakon što je rekao Giovanniu što se dogodilo, obojica su se odlučili potruditi da spase to sirotište.

Kad ju je šok malo pustio, potrčala je u zagrljaj ovoj osobi koji više nikada nije vidjela, i zagrlila ju je snažno. Prošlo je 15 godina otkad su se posljednji put vidjele, ali ona je i dalje bila ista: imala je isti nježni osmijeh i taj plemeniti i izravni pogled.
Mia(uzbuđeno): Lupita!!! Ne mogu vjerovati. Kako si? (smiješi joj se) – ali, zašto pitam kad te vidim? Prelijepa si prijateljice.
Lupe(smiješi se, sretna): I ti također. Ista si
Mia: Ali pričaj mi o sebi
Socijalna radnica: ispričajte me, ali ja moram ići
Mia: U redu, idemo. Ovo nije mjesto za razgovor o lijepim stvarima, barem nije još uvijek. Prijateljice, pozivam te na ručak, i ne prihvaćam NE kao odgovor.
Lupe(grli je): Naravno da prihvaćam

Dok je Flor pomagala sluškinji da pripremi ručak, Diego i Giovanni pregledali su papire, račune i analizirali situaciju u „Paredes Blancas“.
Diego: Kako mi je rekao Miguel, Država im nudi 5000$ mjesečno
Giovanni: Koji idioti! Objasni mi kako oni misle uzdržavati 70-ero djece sa 5000$.
Diego: Kao što su radili i sa nama: jedući kukuruz svaki dan, doručkujući čaj sa jednim kolačem godišnje, večerajući juhu bez povrća, bez puno pokrivača za zimu, bez poklona za Božić. Bez rođendanskih zabava, sa osrednjim obrazovanjem, nezdravom higijenom i bez medicinskog pokrića.
Giovanni: Onda…reci mi što predlažeš
Diego: Trebamo plan organizacije, ljude koji su spremni pomoći i u osnovi, ljude koji vole djecu. Ako „Paredes Blancas“ opet otvore svoja vrata, uradit će to dostojanstveno.
Giovanni: Odlučio si da…?
Diego: Nije potrebno. Mogao bih iskoristiti ovo ljeto, i provesti 2 mjeseca tamo. Najvažnije je da se dom opet otvori što prije, tako da kad vidim da sve funkcionira dobro, mogu se vratiti ovdje, i tamo zadužiti nekoga od povjerenja.
Giovanni: Lupe?
Diego: Ne. Mislio sam na Miguela(smiješi se) – Za Lupe imam nešto bolje
Giovanni: Savršeno. Onda mi samo reci kad idemo da sredim sve u klinici
Diego(mršti se): Idemo?
Giovanni: Naravno. Što si mislio? Da ću ostati ovdje? Naravno da ne, ne mislim se odvojiti ni od tebe ni od moje nećakinje
Diego(smiješi se): Ne želim zvučati slatkasto, ali znaš da te volim zar ne?
Giovanni(šali se): Šta ti je stari? Ja sam mislio da si ti prava muškarčina
Diego: Glupane. Bolje da javim Flor da idemo u Mexico.

CAPÍTULO 4

Ručale su u malom restoranu. Razgovarale su živahno. Pričale su o svemu i uživale na veliko u tom ponovnom susretu.
Mia: Znači učiteljica si. Ne čudim se, uvijek sam znala da ćeš voljeti djecu, i da ćeš biti nevjerojatna majka
Lupe: Majka? Sumnjam…
Mia: Zašto?
Lupe: Jer je za to potreban i otac
Mia: Pa što? Prelijepa si. Sigurno na stotine dečki sline za tobom.
Lupe: Griješiš. Nitko me ne gleda
Mia: Ali što je sa muškarcima u ovome seli? Slijepi su što li? Ne brini se prijateljice, doći će već pravi, najbolji od svih će biti tvoj
Lupe: Nadam se da si u pravu. Voljela bih imati dijete
Mia: I imat ćeš, uvjeravam te
Lupe: A ti? Našla si pravog?
Mia(uzdiše): Naravno
Lupe(ruga se): Naravno? To je sve što imaš reći o čovjeku kojeg voliš?
Mia: Zaručena sam
Lupe: Što? (ozbiljna): Jesi li sretna?
Mia: Naravno
Lupe: Voliš ga?
Mia: Lupe, molim te, takva ljubav ne postoji. Drag mi je jako, dobro se slažemo, imamo mnogo toga zajedničkoga
Lupe: Znaš, to nije dovoljno
Mia: Ne počinji Lupe
Lupe: Vidjet ćeš kad se jednog dana zaljubiš i priznaš da sam u pravu
Mia: Naravno da ne

CAPÍTULO 5

Let je bio iscrpljujući. Čim su stigli u hotel, Flor je pala iscrpljena snom. Dok se njegov prijatelj tuširao, i ostao da čuva svoju nećakinju, Diego je odlučio izaći potražiti Miguela.
Znao je da njegov prijatelj radi na gradnji uz hotel, tako da se uputio tamo, kada..
*****: (prekriva mu oči) – Opasno je da tako zgodan muškarac hoda sam ulicom
Diego se nasmiješio, prijatno iznenađen, i okrenuo se prema njoj, grleći je.
Diego: Mia, kako si? Nisam te vidio od prošle godine na onoj reviji.
Mia: Ja sam jako dobro, a ti? Što radiš u Mexicu?
Diego: Saznao sam da su zatvorili „Paredes Blancas“, i odlučio sam doći da vidim što mogu učiniti.
Mia: Stvarno? I ja sam saznala, ali ne znam kako možemo pomoći
Diego: Ja imam ideju, i dobro bi mi došla tvoja pomoć
Mia: Onda me pozovi na kavu i ispričaj mi
Diego: Prvo ideš sa mnom da nađem Miguela
Mia: Miguela?
Diego: Miguel Arango. Također je bio u „Paredes Blancas“
Mia(smiješi se veselo) – Naravno, sjećam ga se

U međuvremenu…
Otvorila je oči slušajući glas svoga strica iz kupaonice. Nasmiješila se veselo, obožavala je slušati Giovannia dok pjeva pod tušem
Nježan zvuk vrata natjerao ju je da se ustane. Približila se, otvorila i…
Flor(sretna) – Lupe!!
Lupe(uzima je i ljubi je) – Kako si živote? Već si mi nedostajala
Flor(grli je) – I ti si meni
Ušli su u malo dnevni boravak koji je bio u sobi. Melodičan Giovanniev glas se čuo u cijelom stanu.
Giovanni(izlazi iz kupaonice) – Princezo, već si gladna ili ćemo čekati tat…(iznenađen) – Lupe
Lupe(šali se) – Kako lijepo pjevaš Giovanni!!
Giovanni: Kako dobro što si došla!

CAPÍTULO 6

Vratili su se u hotel. Nažalost, nije uspio vidjeti Miguela. Odlučili su ručati sa Lupe, Flor i Giovanniem, u hotelskom restoranu. Popodne su proveli uz smijeh i anegdote.
Kad je noć pala, Miguel im se pridružio da razgovaraju o temi koja ih je opet okupila.
Miguel(ulazi u sobu) – Hola
Giovanni: Hola. Ali kakva šteta, da si došao 10 minuta ranije, sreo bi Miu
Miguel: Miu?
Diego: Mia Colucci, ne sjećaš je se?
Miguel se veselo nasmiješio
Miguel: Naravno da da. Ali što ona radi ovdje?
Diego: I ona želi pomoći u vezi sirotišta
Miguel: Baš dobro! Što nas je više, to bolje
Diego: Dođi bro, sjedni i ispričat ćemo ti moju ideju
Nakon što su neko vrijeme razgovarali o svojim životima, počeli su razgovarati o „Paredes Blancas“.
Diego: Onda, Mia i ja ćemo donirati po 5000$ mjesečno, osim toga otvorit ćemo malo skladište, čija će zaraditi biti za sirotište. Sa tim novcem, možemo platiti plaće zaposlenika, a sa državnom potporom platili bismo dobru liječničku opskrbu i uspjeli bismo platiti dobre školarine.
Miguel: To zvuči nevjerojatni
Diego: Da. Samo što nam trebaju ljudi koji će se prihvatiti ovoga projekta, spremni ljudi koje zanimaju djeca,
Prema onome što smo danas pričali, kako ni Mia ni ja ne živimo u selu, trebat ćemo ljude od povjerenja. Angažirat ćemo poštenog i učinkovitog računovođu.
Lupe: Imam jednog prijatelja, zove se Teo Ruiz Palacios. Sigurna sam da će to dobro obavljati.
Diego(zapisuje) – Savršeno, možeš li ga zvati da se sastanemo u ponedjeljak?
Lupe: Da, ne bi trebalo biti problema
Diego: Također ćemo trebati vodećeg liječnika, nekoga tko će kontrolirati djecu dva puta godišnje. Giovanni, što kažeš?
Giovanni: Ni ne pitaj
Diego(zapisuje) – Genijalno. Trebamo nekoga od velikog povjerenja da upravlja skladištem. Nekoga poštenog, odlučnog i poduzetnog, tko može izvršavati posao, ništa me ne bi smirilo više nego da znam da si ti na toj funkciji Miguel
Miguel(iznenađeno) – Ja?

CAPÍTULO 7

Miguel(iznenađeno) – Ja?
Diego: Naravno. Znam da ćeš se ti dobro brinuti za interese djece i da ćeš savršeni upravljati mjestom.
Miguel(sumnjičavo) – Ne znam Diego, to je velika odgovornost
Diego: Znam, i znam da nitko to ne može bolje od tebe
Miguel U redu, prihvaćam. Hvala na povjerenju
Diego: Zaslužio si ga(zapisuje) – Odlično, treba nam i socijalni radnik, netko tko će se brinuti da sirotište radi po svim pravilima sigurnosti i zdravlja, netko tko će se brinuti da djeca budu dobro fizički i emotivno, netko tko će kontrolirati da ne bude propusta u vođenju doma.
Giovanni: Prije dvije godine sam susreo u DF – u Lujan Landeros
Diego: Poznato mi je to ime
Giovanni: Odrasla je u „Paredes Blancas“. To je djevojčica koju su prebacili u grad sa Robertom
Roberta… Lupe, Diega i Miguela su obuzele različite emocije kad su čuli to ime…
Suze su prekrile Lupeino lice, prisjetivši se razloga zbog kojeg je njena prijateljica iz djetinjstva bila prebačena.
Bijes je obuzeo Miguela prisjetivši se onoga što mu je Lupe priznala prije 2 godine : Ferala je silovao Robertu, i kad je Dunoff to otkrila, odlučila ju je prebaciti da prikrije zločin.
Diegovo srce je počelo snažno kucati. Nije mogao vjerovati kako se njegov puls i dalje ubrzava kad se samo sjeti djevojčice u koju se bio zaljubio.
Sve troje su bili zadubljeni u svoje misli kada…
Giovanni: Hey!!! Govorim vam nešto
Lupe: Oprosti Giovanni, zamislila sam se
Giovanni: Kako sam vam rekao, kad sam sreo Lujan, rekla je da samo što nije diplomirala, i pogodite što?
Sve troje u glas: Socijalni rad
Giovanni: Mislim da bismo joj mogli predložiti
Diego: Imaš njen broj?
Giovanni: ne, ali imam mail. Sad ću joj pisati
Giovanni je otišao do računala, dok su Diego, Lupe i Miguel nastavili razgovor
Diego: Također ćemo trebati nekoga tko dobro ovo poznaje, nekoga tko može pomoći djeci i učiti ih izvan škole
Lupe: Nešto kao prvostupnik obrazovanja
Diego: Točno. Poznaješ nekoga?
Lupe: Ja ne
Miguel: Ni ja
Diego: Dobro, moramo je naći onda

CAPÍTULO 8

Ponovno je pročitala mail, uzbuđena, nestrpljiva. Nekoliko minuta poslije pričala je telefonom sa Giovanniem.
Lujan: Naravno da dolazim… Da čujem, pričaj mi još… stvarno? Ja znam jednu, Robertu, sjećaš se nje, zar ne?... ne brini se, ja ću se za to pobrinuti. Prekosutra ćemo biti tamo. Bog
Jedan, dva, tri sata pokušava nagovoriti svoju prijateljicu
Lujan: Hajde Roberta, ne budi takva
Roberta: Rekla sam ti da neću Lujan. Ne mislim se vratiti u to selo
Lujan: Roberta molim te, misli na svu tu djecu koja će ostati na ulici
Roberta: Dosta Lujan, rekla sam ne
Lujan: Roberta, molim te, preklinjem te
Roberta: Rekla sam ne, i to je moja posljednja riječ

Dok se autobus parkirao na posljednjoj stanici, Roberta se pokušavala prisjetiti u kojem je trenutku dopustila da je Lujan uvjeri. Nije znala kako, ali sada je bila tamo, u tome selu u kojemu su joj uništili život.
Lujan ju je protresla, vraćajući je u stvarnost
Lujan: Prijateljice, stigli smo
Roberta(nervozno uzdiše): Ok, idemo

U međuvremenu…
Pregledao je zabrinuto papire. Morao je okupiti svu svoju buduću poslovnu ekipu što prije. Božić se približavao, i želio je da ova djeca uživaju u njemu kao što stvarno zaslužuju.
Giovanni: Što ima bro? Zar nisi trebao ići u sirotište?
Diego: Da(sklanja papire) – Pokušavao sam naći osobu koja nam nedostaje. Moram vas sutra sve okupiti, jer inače nećemo uspjeti obnoviti prije Božića.
Giovanni: Ne brini se više za tu jer ti je tvoj brat po duši nabavio prvostupnika obrazovanja
Diego: Stvarno?
Giovanni: Da. Dolazi sutra sa Lujan
Diego: Baš super. Je li od povjerenja?
Giovanni: Da, Lujan mi ju je preporučila(vragolasto se smiješi) – I siguran sam da ćeš ju ti prvi prihvatiti

Stigao je u to odvratno mjesto gdje je proveo svoje djetinjstvo. Vrata su bila otvorena. Sigurno su Lupe i Miguel već bili tu.
Ušao je brzo, promatrajući zidove toga mjesta. Svaki kutak mu je donosio neku uspomenu…tužnu uspomenu…i izgleda da nije bio jedini…
Lupe je jecala gledajući krevet koji je pripadao njenoj najboljoj prijateljici. Miguel ju je primijetio i približio se da je zagrli.
Miguel: Ne plači Lupita
Lupita: Ne mogu protiv toga Miguel. Roberta je ovdje proživjela pakao, a ja nisam mogla učiniti ništa da joj pomognem
Miguel: Ti nisi mogla učiniti ništa. Ni ja, ni nitko. Nitko od nas nije ni zamišljao nešto takvo.
Lupe(plačući) – Ali poslije. Poslije sam trebala progovoriti. Trebala sam vrisnuti o tome što joj je nesretnik Ferrala učinio. Taj tip joj je uništio život. Obilježio ju je Miguel. Roberta više nikada nije bila ista nakon toga, čak ni sa Diegom. Zbog tog kretena su je prebacili.
Miguel: Znam. Ali prebacili bi je i da si ti progovorila. Ti nisi mogla spriječiti da je Ferrala siluje.
Njegove oči su pocrvenile od ljutnje i boli. Užasna gorčina prošla je kroz njega, dok ga je nešto počelo snažno probadati u grudima, i slamalo je njegovo srce na pola. Osjećao se ranjivo i uzrujano.
Diego: Što si rekao Miguel?
Miguel i Lupe su se ukočili zbog Diegove prisutnosti.
Mugel(nervozno) – Diego. Mi…
Diego je pogledao Lupe, pun srdžbe i boli
Diego(plače bijesno) – Zašto mi nisi rekla?
Lupe(jecajući) – Jer sam znala da ćeš tako reagirati. Shvati Diego, nisi mogao učiniti ništa. Osim toga Roberta je bila preplašena. Oprosti
Diego se spustio na pod, plačući neutješno kao mali dječak.
Diego: Ja sam trebao biti sa njom. Ja sam je trebao čuvati
Miguel i Lupe su se približili svome prijatelju, povrijeđeni. Oboje su se dogovorili da ovu istinu sakriju od Diega, jer su znali da će njegova reakcija biti upravo ovakva.
Lupe: Ti nisi kriv. Bio si kažnjen taj dan
Diego: Kad se to dogodilo?
Miguel: Diego, to nije važno. Važno je da…
Diego(bijesno) – Pitao sam kad je bilo?
Miguel i Lupe su se pogledali, nervozni, ne znajući što da kažu.
Lupe: Na dan kad je Roberta napunila 15 godina
Diego(udara snažno u zid) – Prokleti nesretnik. Kunem vam se da ću ga naći i ubit ću ga vlastitim rukama.

CAPÍTULO 9

Teo, Mia, Lupe, Miguel, Giovanni i Diego već su se okupili da razgovaraju o temi sirotišta. Samo su falile Lujan i prvostupnica obrazovanja.
Teo: Mislim da je ta socijalna radnica neodgojena. Trebala je stići prije više od pola sata.
Diego: Možda joj je nešto iskrsnulo. Nazvat ću je(Diego je izašao iz sobe)
Trčale su ulicama, užurbano. Stigli su do Lupeine kuće. Teo je otvorio vrata.
Lujan(pruža mu ruku) – Kako ste? Zovem se Lujan Landeros, ja sam socijalna radnica
Teo(ignorira njenu ruku, suho) – Znam. I dopustite mi da kažem da pokazujete nedostatak poštovanja dolazeći kasno na prvi sastanak
Lujan(slijedi ga, ljuta) – A što ste vi umislili tko ste da tako razgovarate sa mnom?
Lujan i Teo su se počeli svađati. Roberta ih je promatrala, zabavljajući se i zatim se približila prostoriji, gdje je čula glasove.
Ušla je u sobu zapanjivši sve prisutne.
Lupe ju je gledala bez riječi; Mia nije vjerovala da ju opet ima pred očima; Giovanni je gledao koliko je narasla ; Miguel ju je gledao dirnuto.
Otvorio je vrata lupnuvši njima slučajno
Diego: Oprostite, nisam znao da(zapanjeno) – Ro…Roberta
Roberta: Diego
Njihove oči su se susrele, izražavajući nježnost, emocije i nešto više.
Zagrlili su se snažno, zaboravljajući na sve ostalo. Nije postojao nitko oko njih. Ništa više nije bilo važno. Samo taj susret.
Definitivno povratak na ovo mjesto neće biti tako loš kao što je mislila. Tu je ostavila svoju prošlost. Najbolniju prošlost koju je mogla doživjeti. Ali nije samo to ostavila…tu su ostali njeni prijatelji, oni koji su je čuvali i koji su je naučili voljeti kao sestru… i bio je on…jedini koji joj je bio u stanju dopustiti joj da sanja, da se nada…njena prva i jedina ljubav…
Nakon ovoga susreta, i nakon što je pozdravila svoje bivše kolege i prijatelje, počeli su sa planom spasa „Paredes Blancas“.

Mia je prva napustila Lupitinu kuću, zajedno sa svojim dečkom. Miguel i Teo su otišli za njima.
Lupe je pozvala Robertu i Lujan da ostanu u njenoj kući i obje su rado prihvatile.
U jednome kutku kuće, Diego i Giovanni su nasamo razgovarali.
Giovanni: Rekao sam ti da će ti se svidjeti naša prvostupnica obrazovanja.
Diego(promatra pažljivo Robertu) – Oduševljen sam
Giovanni(gleda Robertu) – Narasla je dosta, zar ne?
Diego(udara ga) – Ne gledaj je tako
Giovanni: Ok, ok, oprosti. Zaboravio sam da je ta pollita tvoja
Diego: Ne budi odvratan. Moram te nešto zamoliti
Giovanni: Reci
Diego: Možeš li ostati još malo sa Flor?
Giovanni: Naravno Romeo, već zamišljam s kim želiš ići
Diego: Ako zamišljaš, šuti i nemoj me moriti.

CAPÍTULO 10

Stigli su u maleni restoran. Oboje su osjećali ugodno u zajedničkom društvu. Bilo je kao da se nikada nisu ni razdvojili. I dalje su bili oni stari. Ta posebna veza koja se rodila kad su imali 4 godine, još uvijek je bila netaknuta.
Pričali su o svojim karijerama i životima otkad su izgubili kontakt.
Roberta: Ne mogu vjerovati da imaš kćerku
Diego: Da. Florenicu volim najviše u životu. Dao bih sve za nju. Otkad sam je prvi put vidio, volio sam je
Roberta: Sigurna sam da si nevjerojatan otac
Diego: Nadam se da jesam. Samo želim da Flor bude sretna
Roberta mu se nježno nasmiješila. Bez sumnje, Diego je uvijek bio nevjerojatan dječak, plemenit i nježan. I definitivno se pretvorio u predivnog čovjeka, nježnog, solidarnog i savršenog.
Diego(smiješi joj se) – Zašto me tako gledaš?
Roberta: Jer se nisi uopće promijenio… ili ustvari jesi.
Diego: Jesam?
Roberta: Bolji si nego prije. Jer kad si bio dječak samo si sanjao o tome štp ćeš postati, ali sada sve to i jesi, i opet si dobar i plemenit kao kad si imao 5 godina i kleo mi se da ćeš dogurati daleko.
Diego: Kad sam bio dječak bio sam odlučan da ću dokazati nesretniku Ferrali da mogu postati netko. Uvijek sam sanjao da ću ga naći i pokazati mu da sam ispunio svoje obećanje(ozbiljan) – Sada sam odlučan da ga nađem, ali da bih ga ubio vlastitim rukama.
Roberta(iznenađena) – Diego, što govoriš? Zašto govoriš to?
Diego ju je pažljivo pogledao, sa nježnošću i boli. Pomilovao je njenu ruku svojom, i uznemireno joj priznao istinu.
Diego: Znam što ti je taj nesretnik učinio
Roberta(uznemireno) – Što?

CAPÍTULO 11
Diego: Znam što ti je taj nesretnik učinio
Roberta(uznemireno) – Što?
posramljeno je odmakla svoju ruku od Diegove, jecajući.
Diego: Roberta, ne plači. Nisi ti kriva
Roberta(ustaje plačući) – Ti ne razumiješ
Obasuta morem suza, napustila je mjesto trčeći. Diego je platio račun i potrčao za njom.

Jako je kišilo. Grmljavina je bila zaglušujuća, munje zastrašujuće. Hladnoća joj je ledila kožu. Hodala je besciljno ulicama, uznemirena. Osjećala se tako posramljeno. Osjećala se kao da je iznevjerila Diega. Osjećala se krivom zbog onoga što joj je učinio Ferrala i bila je užasno povrijeđena jer je osjećala da je Diego više nikada neće gledati kao prije.
Bezvoljno se spustila uz zid, plačući neutješno, grleći svoje noge.

Todo cambió cuando te ví,
de blanco y negro a color me convertí,
y fue tan fácil quererte tanto,
algo que no imaginaba

Hladnoća joj je ledila kožu. Odjednom je osjetila kako ju obuzima toplina zagrljaja dok ju je Diego snažno obgrljivao svojim rukama. Roberta je podigla lice i susrela se sa najnježnijim pogledom koji je vidjela u životu, i koji ju je pratio kroz sve ove godine.
Roberta ga je pažljivo pogledala i zatim se pribila uz njega, gorko plačući na njegovim grudima. Diego ju je snažno zagrlio.
Diego: Plači koliko god hoćeš. Olakšaj si. Ja sam ovdje.
Ostali su zagrljeni u tišini dugo. Roberta se trebala olakšati, i Diego joj je to htio dopustiti.
Kiša nije utihnula. Temperatura se još više snižavala. Nisu im trebale riječi. Samo su se trebali osjetiti blizu, čuti svoja disanja, snažne otkucaje njihovih srca zbog ponovnog susreta.
Roberta se na trenutak odvojila da bi ga pogledala u oči. Diego joj se nježno nasmiješio, slatko milujući njen obraz.

Fue entregarte mi amor con una mirada
todo tembló dentro de mí,
el universo escribió que fueras para mí.
Y fue tan fácil quererte tanto,
algo que no imaginaba.

Roberta(jecajući) – kako si saznao?
Diego(uzima je za ruku) – Dođi, idemo u auto ili ćemo se razboljeti
Kad su došli u auto, Diego je otpočeo priču.
Diego: Saznao sam slučajno. Čuo sam Lupe i Miguela. Je li ti hladno?
Roberta(dršćući) – Malo
Diego se protegnuo do stražnjeg sjedala auta, i izvukao malenu Barbie deku i stavio je na Robertu.
Diego: Skini majicu da se ne prehladiš, ta deka je jako topla.
Roberta: Od tvoje kćerke je?
Diego(paleći grijanje) – Da
Roberta(udiše miris) – Lijepo miriše
Diego(smiješi se) – Da. Ima miris moje princeze
Roberta ga je nježno pogledala. Diego je bio predivan prijatelj, prekrasan muškarac, pametan, plemenit, solidaran i skroman. Ali osim toga bio je nevjerojatan otac.

Ciegamente pasó y todo tuyo ya soy.
Antes que pase más tiempo contigo amor
tengo que decir que eres el amor de mi vida,
antes que te ame más, escucha por favor
déjame decirte que todo te di
y no hay cómo explicar si para mí tú estás,
simplemente así lo sentí cuando te vi.
Diego la sacó de su ensueño.

Diego ju je izvukao iz maštanja.
Diego: Rob… Roberta… Na što misliš?
Roberta: Na ništa važno
Diego(milujući je slatko) – Zašto mi nisi rekla?
Rpberta(plačući) – Bilo me strah, sram
Diego: Sram? (uzima joj lice da je natjera da ga pogleda) – Roberta, dobro me slušaj: ti nisi kriva za to što se dogodilo
Roberta: Možda jesam. Možda sam ga nekako isprovocirala i…
Diego: Dobro me slušaj: ti si bila nevjerojatna djevojčica, bila si predivna. Ti nisi ništa uradila. Taj tip je bio nesretnik(grli je) – Oprosti mi
Roberta(odmiče se) – Da ti oprostim?
Diego: Da. Da me nisu kaznili, mogao sam te čuvati
Roberta(miluje mu obraz) – Naravno da ne. Nisi ti kriv
Diego: Ako ja nisam kriv, ti si još manje
Roberta: Oprosti što ti nisam rekla. Bojala sam se. Znala sam da ćeš pobjesnjeti, i bojala sam se da te ne povrijedi. (tužno) – osim toga…
Diego: Osim toga?
Roberta: Bojala sam se da te ne razočaram
Diego(slatko) – Da me razočaraš? Ti me nikada ne bi mogla razočarati

Me sorprendió todo de ti,
de blanco y negro a color
me convertí,
sé que no es fácil decir te amo,
yo tampoco lo esperaba.
Pero así es el amor, simplemente pasó
y todo tuyo ya soy.

Roberta: To kažeš sada, ali meni je bilo jako teško. Ja sam bila…
Diego(smiješi se) – Zaljubljena u mene
Roberta(posramljeno) – Kako? Kako znaš?
Diego(slatko se smiješi) – Jer se meni događali isto što i tebi
Roberta: Što? Ti si bio zaljubljen u mene?
Diego: Da. Uvijek sam te volio. Otkad smo imali 5 godina
Roberta mu se slatko nasmiješila.
Diego: Volio sam tvoj osmijeh, slatkoću, snagu. Bila si najljepša i najnježnija djevojčica koju sam upoznao u životu
Roberta(slatko mu se smiješi) – I ja sam tebe voljela otkad smo bili djeci. Bio si tako siguran, tako plemenit. Uvijek sam te voljela
Diego: I ja tebe. Uvijek sam te volio i uvijek ću te voljeti
Roberta ga je pogledala iznenađena. Pokušala je protumačiti ono što je upravo čula, ali nije uspjela, jer su nekoliko sekundi poslije njene usne bile ujedinjene sa Diegovim. Osjetivši toplinu i slatkoću ovih usana koje je probala samo jednom u životu, stresla se, odgovarajući odmah na taj slatki, nježni i nevini poljubac, kao onaj koji su si dali 8 godina prije.

Antes que pase más
tiempo contigo amor,
tengo que decir que eres el amor de mi vida.
Antes de amarte más, escucha por favor,
déjame decirte que todo te di,
y no hay más que explicar,
para mí si tú estás,
simplemente así lo sentí
cuando te vi.

CAPÍTULO 12

Bila je uplašena, nervozna. Nikada u životu ju nitko nije tako poljubio. Ustvari, Diego je bio jedini muškarac koji ju je poljubio uz njen pristanak. Ferala ju je poljubio na silu, izazivajući joj gađenje. Diego, nasuprot tome, ju je poljubio nježno, sa neusporedivom slatkoćom. Sada ju je ljubio jednako slatko, ali zahtjevnijim poljupcem. Slatko je uspio razdvojiti njihove usne da bi istražio njena usta.
Usprkos svome strahu, prepustila se osjećajima, i poljubila ga stidljivo, pokazujući da u tome nema nimalo iskustva.
Polako su razdvojili usne, poklanjajući si topao osmijeh.
Diego(milujući je) – Ne znaš koliko sam želio uraditi ovo
Roberta(smiješi se stidljivo) – I ja
Diego: Nikada u životu me nitko nije tako poljubio
Roberta(posramljeno) – Oprosti, ja…ne znam
Diego(grli je) – Mislim da si me pogrešno razumjela. Taj poljubac je bio nevjerojatan. Osim toga, poljubac se ne uči, poljubac se osjeća.
Roberta mu se nježno nasmiješila, pribijajući se uz njega. Diego ju je obgrlio rukama zaštitnički.
Tišina u pratnji sa neusporedivim mirom ih je obuzela, dopuštajući im da uživaju u čaroliji trenutka.

Sljedeće jutro, svi su se sastali na sudu da započnu postupak ponovnog otvaranja „Paredes Blancas“.
Roberta je cijelu noć prepričavala Jose što se dogodilo sa Diegom.
Diego nije puštao Giovannia da spava pričajući mu o Roberti.
Miguel nije mogao prestati gledati Miu. Definitivno ona više nije bila ona krhka djevojčica koja je došla u „Paredes Blancas“. Sad je bila žena, još površnija i banalnija. Ali strašno atraktivna, da nije mogao prestati gledati u nju.
Lujan i Teo su započeli novu raspravu prije nego što su došli na sud, i drugu poslije.
Lupe, Lujan i Roberta su odlučile ručati zajedno, ali…
Diego(uzima je nježno za ruku) – Ideš?
Roberta: Da. Cure su me pozvale na ručak
Diego(pravi facu bebe) – Baš šteta. Ja sam te htio voditi na ručak
Roberta(grli ga nježno) – Ne budi tužan
Diego(smiješi se) – Onda pođi sa mnom. Osim toga, želim da upoznaš nekoga jako posebnog za mene
Roberta: Koga?
Diego: Moju prelijepu djevojčicu
Roberta je osjetila kako se njeno srce širi kad je Diego spomenuo svoju kćerku. Florenciu je znala samo po onome što joj je Diego pričao. Ali imala jake osjećaje prema njoj bez da ju je poznavala.
Diego ju je izvukao iz maštanja.
Diego: Rob, što kažeš? Ideš sa mnom?
Roberta(smiješi se uzbuđeno) – Naravno da idem. Čekaj da javim curama.

CAPÍTULO 13

Razgovarali su živahno na putu prema svome cilju.
Odjednom je Diego zakočio na jednome uglu.
Roberta: Što je bilo?
Diego: Mislio sam na Flor
Roberta: Što je sa Flor?
Diego: Pa sad ću te predstaviti njoj i ne znam kako
Roberta(nervozno) – Na…na što misliš?
Diego: Želim znati kako da te predstavim
Roberta(nervozna i uplašena) – Diego… ja…
Diego(uzima njeno lice i gleda je pažljivo) – Roberta, ja znam da si puno patila, i znam da nikada nećeš zaboraviti to što ti se dogodilo; ali ja te želim čuvati, želim ti pomoći izbrisati tu prokletu uspomenu iz tvog života. Želim te naučiti voljeti, vjerovati. Želim te usrećiti. Volim te
Roberta ga je pogledala očima punim suza, i pribila se uz njega, plačući neutješno.
Diego ju je zagrlio u tišini, milujući nježno njena leđa.
Roberta(pribijajući se još više uz njega) – Bojim se Diego. Jako se bojim
Diego(ne prestajući je grliti) – Znam ljubavi, ali ja sam uz tebe. Ja ću te čuvati, pazit ću na tebe. Ja te volim i želim te naučiti da i ti voliš mene. Daj mi priliku, molim te
Roberta(briše suze) – Naučiti me? Diego, volim te otkad znam za sebe. Nikada te nisam prestala voljeti, li…
Diego(uzbuđeno) – To mi je dovoljno da pokušamo. Molim te Roberta, ne uskraćuj nam ovu priliku.

CAPÍTULO 14

Na Meksičkom aerodromu, velika gomila novinara se naguravala da prime veliku zvijezdu.
Mnogi fanovi čekali su dolazak slavne Alme Rey, koja je živjela u New Yorku zadnjih petnaest godina.
Nakon što je pozirala za neke slike, i potpisivanja autograma, uspjela je ući u auto, zajedno sa svojim mužem.
Martin(grli je) – Ne mogu vjerovati da smo ovdje ponovno.
Alma(nostalgično) – Ni ja. Mislila sam da se nikada neću moći vratiti u ovu zemlju.
Martin: Alma…
Alma(ispušta suze) – Znam Martin, ali ne mogu zaboraviti što se ovdje dogodilo. Ovdje sam izgubila svoju djevojčicu.
Martin(grli je) – Znam ljubavi. I ja sam jako patio zbog nestanka tvoje kćerke, i dobro znaš da sam je tražio po nebu i zemlji.
Alma: Znam. Ponekad mislim da sam trebala ostati ovdje duže. Tri godine nisu bile dovoljne.
Martin: Ne govori to. Morali smo se vratiti, naš sin nas je također trebao. Osim toga, ti znaš da je nikada nisam prestao tražiti od tamo. Istražitelji su govorili da izgleda kao da…
Alma: Kao da ju je progutala zemlja.
Martin je potvrdio u tišini.
Alma se sklonila u zagrljaj svoga muža, koji je šutio, zamišljen, dok se blagi osmijeh nacrtao na njegovom licu.

Natrag kod Diega i Roberte…
Diego ju je promatrao nestrpljiv nervozan. Roberta ga je gledala uznemireno.
Diego ju je zaštitnički zagrlio.
Diego: Smiri se. Nemoj mi sada odgovoriti. Daj sebi vremena(ljubi je u čelo i briše joj suze) – Dobro, idemo po moju princezu.

Ležeći u krevetu svoje sobe, gledala je papire koji su potvrđivali da je njena sestra živa. Iako se trudila da se prisjeti te nesreće kako bi pokušala shvatiti što je bilo sa njenom malo sestrom, nije se mogla precizno sjetiti što se dogodilo. Sve je bilo zbunjujuće, komplicirano…čudno.
Zvuk njenog mobitela ju je izvukao iz uspomena.
Mia: Halo?.... Hola mi amor, kako si?... Savršeno, čekam te večeras. U sobi sam 106.
Nakon što je prekinula, odlučila je izaći i prošetati da se malo rastrese. Sjećanje na tu nesreću bilo je prevelika bol u njenom životu, i nešto što nije mogla podijeliti sa voljenim osobama, budući da su njeni usvojitelji kao i njen zaručnik, pokušavali izbjeći taj razgovor.
Došla je do malog bara u centru sela. Sjela je da popije sok da se osvježi, kad joj se netko približio.
****: Hola
Mia: Što radiš ovdje?
****: U baru sam? Ili misliš da si ga ti kupila?
Mia: Naporan si. Živciraš me.
Miguel: Radije ću biti naporan nego plastična Barbie koja samo misli na šminku, putovanja i modu.
Mia(bijesno) – A što ti znaš o meni? Ti me ne poznaješ(plačući neutješno) – Ti nemaš pojma
Miguel ju je pogledao, iznenađeno. Osjetio se jako loše kad je vidio što su uzrokovale njegove riječi. Instinktivno ju je zagrlio da smiri njen plač.
Miguel: Smiri se Mia, ne plači. Ja sam kreten. Oprosti mi
Mijin plač je pomalo jenjavao, dok joj je Miguel milovao leđa u znak podrške.
Miguel: Mirnija?
Mia: Da
Miguel: Želiš li mi ispričati što je bilo?
Mia: Stvarno te zanima?
Miguel(smiješi joj se) – Ispričaj mi
Mia mu se široko osmjehnula, dok mu je počinjala pripovijedati svoju priču.

Nikada u životu se nije osjećala tako potpuno i sretno kao u trenutku kad su joj se oči susrele sa njenima. Ta djevojčica je bila jednostavno savršena. Njene oči boje kave, milina njenog pogleda, nevjerojatan osmijeh.
Flor ju je promatrala na isti način. Kao da nikada u životu nije vidjela odraslu ženu. Neki poseban osjećaj navirao je iz obje, od trenutka u kojem ih je Diego upoznao.
Diego ih je promatrao veselo, svjestan reakcije i kemije koja postoji između njih.
Roberta(smiješi se) – Kako si Flor?
Flor(uzvraća joj osmijeh) – Jako dobro. Tata mi je puno pličao o tebi
Roberta(iznenađena) – Jest?
Flor: Da. Kaže da si mu bila najbolja plijateljica i da te uvijek puno volio
Roberta(gleda nježno Diega) – I ja sam njega
Diego: Dobro, što mislite da idemo jesti?
Flor: Da. Umilem od gladi
Diego(uzima Flor) – I što želite jesti gospođice?
RyF: Pizza!!!!!!
Diego(veselo) – Wow, izgleda da imate slične ukuse. Onda, idemo jesti pizzu.

CAPÍTULO 15

Ležeći u svome krevetu, pokušavala je zaspati, izbrisati gorke uspomene iz svoga sjećanja. Ali kako zaboraviti dijete? To je bilo nemoguće. Nikada neće moći zaboraviti tu malenu, koju je nosila u utrobi devet mjeseci. Taj djelić raja koji je došao da njen život ispuni srećom.
Nestanak njene kćerke je bio tajanstven. Nikada nisu tražili otkupninu, nikada nisu pokušali stupiti u kontakt. Bilo je očito da su samo željeli djevojčicu, i kad je Alma to shvatila, znala je da više nikada neće vidjeti svoju malenu.
Grleći sliku svoje kćerke, počela je plakati neutješno.
[You must be registered and logged in to see this image.]

Alma: Gdje si dušo?

Uz smijeh i priču, proveli su nezaboravan ručak.
Diego je bio fasciniran zbog načina na koji su se uklopile dvije osobe koje je volio najviše u životu.
Roberta i Flor nisu prestajale razgovarati za cijelo vrijeme ručka. Obje su primjećivale posebnu vezu koja postoji između njih, ali nijedna nije ni zamišljala zašto.

CAPÍTULO 16

Nakon ručka, Diego ih je pozvao na sladoled, a zatim u zabavni park. Želio je da ovaj dan bude vjenčan tako da se nikada ne udalji od Roberte, i da bude sa njom i sa svojom kćerkom zauvijek.
Ali noć ih je iznenadila, zajedno sa blagom kišom.
Diego je ostavio svoju princezu u hotelu sa Giovanniem, i odveo svoju „prijateljicu“ do Lupitine kuće.
Cijelim putem su pričali o Flor i o planovima za „Paredes Blancas“.
Diego: Znaš, mislim da bi bilo dobro promijeniti ime. Ovaj novi dom neće uopće sličiti na Paredes Blancas.
Roberta: U pravu si. Jesi li smislio neko ime?
Diego: Ne, ali reći ću ostalima. Možda nekome padne na pamet.
Roberta: Dobra ideja. Rekao mi je Giovanni da je bilo nekih problema u tvojoj tvrtci, je li ozbiljno?
Diego: Ne, ali morat ću ići u New York na nekoliko dana.
Roberta(tužno) – Ah
Diego(miluje joj obraz) – Ne budi takva. samo će biti nekoliko dana. Petog moram biti ovdje.
Roberta: Zašto?
Diego: Zato jer je osmog jako poseban dan i moram pripremiti veliku zabavu
Roberta(zainteresirano) – Što je osmog?
Diego: Moja princeza puno 8 godina
Roberta(na rubu plača) – Što?
Diego(grli je) – što ti je? Zašto plačeš?
Roberta: Taj dan…
Diego: Što?
Roberta(grli ga plačući) – Ja sam rodila dijete
Diego(zapanjeno) – Što?

CAPÍTULO 18

Grlio ju je snažno dugo. Roberta je neutješno plakala u njegovom zagrljaju. Diego je odlučio probiti led.
Diego: Što se dogodilo sa tvojom bebom?
Roberta: Umrla je
Diego: Žao mi je. Nisam znao…
Roberta: Zato su me prebacili u DF, kad je Dunoff otkrila da sam trudna, odlučila me poslati što dalje moguće da se ne otkrije što mi je taj nesretnik učinio.
Diego: Želiš li mi ispričati što se dogodilo?
Roberta: Rođen je mrtav
Diego: Ali što se dogodilo, zašto je umro
Roberta: Nagla smrt. Prije porođaja je bio dobro, čak sam čula i otkucaje. I poslije(plačući) bio je mrtav(grli ga još više)
Diego(grli je): Što je bilo?
Roberta: Dječak(tužno) – Iako sam ja mislila…ja sam osjećala da je djevojčica.
Diego: Stvarno?
Roberta: Da. Osjećala sam to unutra, ali očito sam pogriješila
Diego: Ne plači više ljubavi

CAPÍTULO 19

Tri dana su prošla otkad je Roberta priznala Diegu svoju tajnu. Iako njihova veza nije bila službena kao pravo „hodanje“, Diego i Roberta su pokušavali provoditi veći dio vremena zajedno. Diego je fascinirano promatrao kemiju koja je postojala između Roberte i njegove kćerke.
Mia je i dalje istraživala o svojoj sestri, bez uspjeha. Miguel je započeo svoju vlastitu tajnu potragu. Želio je pomoći Miji. Osjećao je da ju je jako loše procijenio, i bio je odlučan da ispravi svoju pogrešku; osim toga, primijetio je da je Mia jako usamljena, i bio je odlučan da ju pruži svoju bezuvjetnu potporu.
Teo i Lujan su postizali veliki napredak u obnovi doma, ali gigantski su nazadovali u svome odnosu.
Giovanni je provodio veći dio dana posjećujući različite ACILOS gdje su se nalazili udomljeni iz „Paredes Blancas“, cijepeći ih i radeći im sistematske preglede da bi imao njihovu liječničku povijest; dok je noći koristio da bi pozvao na večeru svoju „prijateljicu“ Lupe.
Znajući da Roberta to želi, i da je Giovanni pretrpan poslom, Diego je ostavio sa Robertom svoje najveće blago: Florenciu.
Za vrijeme njegovog boravka u New Yorku, njegova će kćerka ostati kod Lupe, na brizi njene voljene. Znao je da djevojčica ne može ostati u boljim rukama.

Dan polaska je došao…
Flor je grlila svoga tatu puneći mu lice poljupcima.
Flor(tužno) – Nedostajat ćeš mi tata
Diego: I ti ćeš meni princezo. Ali bit će samo nekoliko dana, obećavam. Osim toga, ostat ćeš sa Robertom i sa tetkom Lupe, i bit će tu Jose i viđat ćeš strica Giovannia svaki dan.
Flor: Ali nikada se nisam razdvajala od tebe
Diego(miluje joj obraz) – Znam zlato. Ali vidjet ćeš da će dani proletjeti. I čim se vratim počet ćemo pripremati tvoju zabavu.
Flor: Razmišljala sam kako su svi moji prijatelji u New Yorku, a rođendan jedne djevojčice nije rođendan ako nema druge djece..
Diego: I onda?
Flor: Mogli bi pozvati djecu iz doma
Diego(grli je sretan) – Mislim da je to odlična ideja dušo(ljubi je) – Moram ići
Flor(daje mu posljednji poljubac) – Zbogom. Volim te
Diego: Koliko?
Flor: Do neba i nazad
Diego: Ja te volim do beskonačnosti
Flor ga je opet poljubila, i potrčala u naručje Miji, koja ga je došla pozdraviti sa Robertom.
Mia: Princes, što misliš da te častim sladoledom?
Flor: Da!!!!!!!!
Mia: Ok, idemo. Robert, čekamo te u slastičarnici na uglu. Sretan put Dieguito(namiguje mu značajno)
Diego: Hvala Mia
Flor: Adios papi. Volim te
Diego: I ja tebe princesa
Mia i Flor su napustile aerodrom, ostavljajući Diega i Robertu same.
Diego: I kakva je to faca?
Roberta: Znaš ti zašto mi je ovakva faca
Diego(približava joj se) – Ali volio bih da mi ti to kažeš
Roberta(grli ga) – Nedostajat ćeš mi jako Diego
Diego: I ti ćeš meni ardillita
Roberta: Odavno me nitko nije tako zvao.
Diego: Ja to svakodnevno govorim Flor(miluje joj obraz) – Stvarno ću ti nedostajati?
Roberta: Jako. Ti si za mene jako poseban Diego i…
Diego(stavlja svoj prst na njene usne) – Shh. Smiri se. Ne govori ništa u što nisi sigurna
Roberta: Hvala
Diego(mršti se) – Hvala?
Roberta: Hvala što imaš razumijevanja, strpljenja, ljubavi…
Diego: Za ljubav se ne zahvaljuje Roberta. Ona se osjeća ili ne osjeća
Roberta ga je gledala uznemireno. Boljelo ju je što ne može vrisnuti da ga voli. Ali prokleti Ferala ju je obilježio vatrom, sprječavajući je da svoju ljubav slobodno izraza zbog straha da će biti povrijeđena.
Diego joj se slatko nasmiješio, milujući njene usne jagodicama prstiju. Uvukao je svoju ruku u džep sakoa, uzeo omotnicu i pružio joj je.
Roberta: Što je ovo?
Diego: To je za tebe. Želim da ga pročitaš kad budeš sama
Roberta(smiješi se) – Hvala

Putnici za New York mole se da uđu na vrata 14

Diego: To je moj let. Moram ići.(ljubi je u sljepoočnicu) – Čuvaj se i čuvaj Flor
Roberta: Čuvat ću je više nego svoj život
Diego: Znam. Vidimo se
Diego se uputio prema stepenicama koje su vodile do njegovog aviona, kad ga je zaustavio Robertin vrisak.
Roberta: Diego!!!!(trči prema njemu)
Diego: Što je bilo?
Roberta mu se nježno nasmiješila, i objesivši se na njegov vrat, slatko ga poljubila.
Roberta: Čuvaj se
Diego(miluje njen obraz nježno) – I ti

CAPÍTULO 20

Došla je u slastičarnicu i promatrala tu tako posebnu djevojčicu dok je živahno razgovarala sa Mijom.
Sjela je sa njima.
Flor: Želiš li probati moj sladoled Roberta?
Roberta(proba) – Ukusan je Flor(Miji) – Ti nećeš sladoled?
Mia(užasnuto) – Naravno da ne!! Znaš koliko kalorija to ima?
Roberta: Ahhh
Flor: Ni ti nećeš sladoled Roberta?
Roberta: Naravno da hoću. Štoviše, kupit ću ti još jedan
Flor: Da!!!!!!!(grli je uzbuđeno)
Mia(sa entuzijazmom) – I što mislite da poslije odemo u shopping?
Flor i Roberta su se pogledale značajno i prasnule u smijeh.

Noć je pala…
Lupe je izašla sa Giovanniem, i Lujan se tuširala.
Nakon popodneva u shoppingu, igranja sa barbikama, okrepljujuće kupke, ukusne večere i duge priče, Roberta je uspjela uspavati Flor.
Prije više od deset minuta djevojčica je zaspala, ipak, Roberta ju je i dalje promatrala i nadzirala njene snove. Ta djevojčica je ispunjavala svaku kutak njenog bića, čak i mjesto koje je ostalo prazno.
Dok je gledala toga anđelčića koji joj je ukrao dušu, sjetila se Diega, i odmah se ustala i otrčala do sobe koju je dijelila sa Lujan.

Fondo musical: [You must be registered and logged in to see this link.]

Otvorila je omotnicu, uzbuđena, nestrpljiva. Njeno srce je kucalo tisuću na sat od uzbuđenja zbog toga pisma. Iako to još uvijek nije mogla priznati, Diego je budio nove osjećaje u njoj, osjećaje koje nikada nije iskusila.
Sa emocijama u punom svatu, počela je čitati pismo:

Draga ardillita:

Iako više nisi djevojčica, nemoguće te prestati zvati tako. Možda zato jer se još uvijek osjećam kao dječak kad sam uz tebe. Otkad sam te prvi put vidio, otkrio sam da se više nikada neću osjećati usamljeno. Ti si bila sa mnom u dobru i u zlu, čuvala si me, nasmijavala me, savjetovala me. Uvijek si imala prave riječi i bila si spremna na sve samo da me obraniš. Ti si me naučila da budem jak, da se borim. Sa tobom sam naučio voljeti, i osjećam da sam zahvaljujući tvojoj ljubavi i povjerenju, postao ovo što sam danas. Uvijek sam te volio Roberta, ali taj Božić kad si se iskrala da me potražiš, i kad sam vidio tvoje oči pune suze kad si me našla, shvatio sam da te volim. Kako je vrijeme teklo, zbog našeg odrastanja, gledao sam kako se pretvaraš u ženu, snažnu, plemenitu i prelijepu iznutra i izvana, i primjećivao sam da to što osjećam svaki dan raste. Znao sam da ću te voljeti sada i uvijek. Ali nažalost nisam ti to znao reći na vrijeme. Na dan kad si otišla, osjetio sam da mi otimaju jedno važno što sam imao u životu. Gledao sam kako odlaziš a nisam mogao učiniti ništa da to spriječim, i osjetio sam se tako slabim, nemoćnim. Kad si otišla, opet sam plakao kao i na dan kad sam došao u „Paredes Blancas“, osjećao sam se usamljeno, bespomoćno, prazno. Nikada te nisam uspio zaboraviti, samo sam se uspio pomiriti sa tim da te više nema. Nikada nisam uspio izbrisati samoću, Flor me ispunjavala, ali nisam se osjećao potpunim bez tebe. I kad sam te opet vidio osjetio sam da sam opet oživio. Kad sam te zagrlio osjetio sam se nepobjedivim, sigurnim, sretnim. I opet sam shvatio da te i dalje volim i da su godine samo ojačale moju ljubav prema tebi. Volim te, i nije me briga što ti još uvijek ne osjećaš isto, ja znam da ću uspjeti u tome da se ti zaljubiš u mene. Kunem ti se da ću uspjeti izliječiti sve tvoje rane dušo, samo mi dopusti da budem uz tebe. Neću te prisiljavati da me prihvatiš, obećavam da će stvari između nas ići prirodno. Samo te molim da mi vjeruješ i da daš sebi priliku da upoznaš ljubav, da se zaljubiš i mogneš biti sretna. Nije me briga koliko će mi biti teško, ali uspjet ću da opet budeš vesela djevojčica koju sam upoznao, i ako nađeš ljubav, a to nije sa mnom, ni to me neće biti briga. Samo želim da budeš sretna ljubavi. Daj mi priliku da te čuvam i pomognem ti da se opet smiješ. Dopusti mi da budem uz tebe, da te štitim, pratim. I ne pokušavaj pobjeći, jer sam spreman preokrenuti svijet samo da te nađem i usrećim. Nitko na ovom svijetu ne zaslužuje da bude sretan više od tebe. Hvala što si bila moj anđeo čuvar cijeli moj život.

Volim te, sada i zauvijek.

Diego

Njene oči su se napunile suzama. Stišćući pismo, bacila se na krevet.
Roberta(plačući) – I ja tebe volim ljubavi

CAPÍTULO 21

Provele su cijelo jutro obilazeći grad, tražeći savršenu igraonicu da proslave Florin rođendan. Diego je zamolio Robertu da nađe mjesto dok je on na putu i onda je sretno pristala.
Uspjele su naći savršeni prostor: igraonica smještena u shopping centru grada.
Nakon što su rezervirale mjesto, odlučile su ručati u centru. Obje su se zaintrigirale ugledavši hrpu ljudi koja je okruživala jednu ženu.
Roberta: Baš čudno! Tko li je to?
Flor(uzbuđeno): To je Alma Rey
Roberta: Tko?
Flor: Jako poznata pjevačica. Želim autogram(trči prema Almi)
Roberta(slijedi je) – Flor, čekaj me
Nestrpljiv ai uzbuđena zbog autograma, Flor se približila Almi.
Flor: Mogu li dobiti autogram?
Alma joj se nasmiješila, ali pogledavši je u oči, sva se naježila. Ta djevojčica ju je podsjećala na njenu bebu, ali bilo je nemoguće, njena kćerka je sada već žena.
Robertin dolazak ju je izvukao iz čuđenja.
Roberta: Kako brzo trčiš mala!(Almi) – Oprostite gospođo, znate kakva su djeca
Alma je osjetila da joj se svijet okreće ugledavši Robertu. Osjetila je da njene noe ne odgovaraju, vrtjelo joj se…dok nije pala onesviještena na pod.
Roberta i Flor su je pogledale, iznenađene, te kao i ostatak ljudi, potražile pomoć.

CAPÍTULO 22

Otvorila je oči, uzbuđena. Nalazila se u bolničkoj sobi. Uznemirenost i strah su je obuzeli, kada nije ugledala tu djevojku kraj sebe.
Alma(plačući) – Gdje je?
Bolničarka: Gospođo Rey, smirite se. O kome pričate?
Alma: O mojoj k… o curi koja je bila sa mnom, bila je sa djevojčicom.
Bolničarka: Ah. Smirite se. Odvela je malu na zahod. Nije se htjela pomaknuti odavde dok ne dođe vaš muž.
Alma: Želim je vidjeti.
Bolničarka: Čim se vrati, reći ću joj da uđe, sad se smirite, naškodit će vam.

U međuvremenu…
Dok je čekala Flor, nije mogla a da se ne približi majčinskoj Sali, gdje je mirno spavala novorođenčad. Kroz ogromno staklo, mogla je promatrati ta stvorenja koja su upravo stigla na svijet. Nije mogla izbjeći suze prisjetivši se svoje bebe. Svoga sinčića… to biće koje je dalo smisao njenom životu, nije uspjelo uživati u nijednome njenom milovanju, poljupcima, riječima ljubavi.
Obrisala je suze brzo, jer nije znala kako se opravdati pred Flor, i usmjerila svoj pogled na jednog dječačića koji je pred njom otvorio oči.
[You must be registered and logged in to see this image.]

Roberta: Kako lijep dječak!! Tvoja mama je sigurno jako ponosna.
Jedan čovjek se približio krevetiću, promatrajući baš toga dječaka, dok je pričao telefonom. Roberta je i dalje bila koncentrirana na dječaka, ali čuvši taj glas…
****: Da, balavac se rodio zdrav. Ali srećom je prokleta klinka umrla… Ne, nije uspjela ništa ispričati jer je morala roditi.
Njene oči su zasuzile. Njeno tijelo je drhtalo od glave do pete. Strah ju je obuzeo, dok je očajnički željela da su Diegove ruke tu da je zaštite.
Čovjek je prekinuo i nervozno, promatrao dječaka.
****: Sad se moram tebe riješiti(smiješi se) – Neće biti tako teško ako uzmemo u obzir da neće biti prvi put da…(sam je sebe prekinuo primijetivši prisutnost kraj sebe. Okrenuo se prema njoj i prepoznavši ju zlobno se nasmiješio)
Ferala: Ali kako je svijet malen. Vidi koga sam to sreo ovdje.
Roberta(pokušava se bezuspješno smiriti) – Što… što ti radiš ovdje?
Ferala: Ovdje sam… jer je još jedna zalutala ovca zatrudnjela isto kao i ti. Samo što je ovdje ona umrla, a kopile preživjelo.(zlobno se smije) – U tvom slučaju je bilo obrnuto: ti si živa, ali tvoje dijete je mrtvo.
Roberta(plačući)- Šuti
Flor(približava se) – Gotovo!!! Što je bilo? Zašto plačeš?
Roberta(grli je) – Ništa dušo, nije ništa
Ferala je gledao djevojčicu kao da vidi duha.
Ferala: Ne… nemoguće… nije moguće
Roberta: To dijete je tvoje, zar ne? Isto si učinio još jednoj djevojčici, ti si prokletnik(udara ga šakama)
Flor: Ne!!!!!!!!
Ferala(čvrsto držeći njene ruke) – Ne usuđuj se dodirnuti me, ako ne želiš da tvoja kćerkica završi kao i ti
Roberta: Ne petljaj se s njom, nije mi kćerka. Ti si prokleti nesretnik
Giovanni: Što se događa ovdje?(zapanjen jer vidi Feralu) – Što radi ovaj beep ovdje?
Flor(trči prema svome stricu) – Viče na Robertu, i govori joj ružne stvari
Giovanni(sklanja svoju nećakinju i približava se Ferali) – ako odmah ne odeš odavde, izbacit ću te policijom
Ferala: Smiri se Mendez, vidim da si se unaprijedio
Giovanni: Odlazi odavde
Ferala: Ok ok(Roberti) – Opet ćemo se vidjeti malena, budi sigurna
Giovanni: Sumnjam, jer čim te prijavi, trunut ćeš u zatvoru
Ferala je izbrisao svoj podrugljivi osmijeh, i udaljio se od njih
Roberta je zagrlila Giovannia, neutješno plačući.

CAPÍTULO 23

Sjeli su za jedan stol u bolničkoj kantini.
Uspjela je smiriti plač zahvaljujući Giovannievoj utjesi i prisjetila se da je Flor kraj nje, i da se mora smiriti zbog nje.
Giovanni: Flor, hoćeš sladoled?
Flor: Da!!!!!!!!
Flor je otišla do šanka da kupi sladoled.
Giovanni: Mirnija?
Roberta: Da, hvala
Giovanni: Ne mogu vjerovati, kakva prokleta slučajnost
Roberta: opet je to učinio
Giovanni: O čemu pričaš?
Roberta: Silovao je još jednu djevojčicu
Giovanni: Što?(grli je) – Proklet bio
Roberta: Ta beba
Giovanni: Koja beba?
Roberta: U krevetiću. Sigurna sam da je to njegov sin i želi mu nauditi, Giovanni moram nešto učiniti
Giovanni: Ne. Ti nećeš ništa učiniti sama, odmah ću nazvati Diega
Roberta: Ne!!!! Pusti ga na miru. Previše je daleko da ga zamaramo s ovim
Giovanni: onda pusti meni da provjerim(smiješi se) – Iskoristit ćemo što radim ovdje i mogu istražiti
Flor je opet sjela kraj njih
Flor: Hoćete sladoleda?
Roberta: Ne, hvala zlato
Giovanni: Neću ni ja živote
Flor: I kako je gospođa Alma?
Giovanni: Ah, zaboravio sam. Zato sam te tražio. Probudila se i želi te vidjeti Roberta
Roberta: Mene? Zašto?
Giovanni: Ne znam. Valjda da ti zahvali. Idem ja do djece, ideš sa mnom princesa?
Flor: Da
Roberta: Brzo ću doći po tebe

CAPÍTULO 24

Hodala je prema Alminoj sobi, kada ju je jedan glas zaustavio.
Na sam zvuk toga glasa, sva je zadrhtala. Okrenula se prema njemu, i njene oči su zablistale
****: Baš se žuriš? Ne želim smeta...
Nije uspio završiti rečenicu, jer se Roberta uzbuđeno bacila u njegovo naručje
Roberta: Vratio si se!!!!!!!!!!!!
Diego: Naravno da sam se vratio. Što si mislila? Da ću pobjeći?
Roberta nije odgovorila. Zabila je svoje lice na njegova prsa, plačući neutješno
Diego(zabrinuto) – Što ti je dušo?
Roberta: Jako si mi nedostajao. Tako sam te trebala Diego. Falio si mi
Diego(miluje joj obraz) – I ti si meni. Ali ne plači, ovdje sam
Roberta ga je opet zagrlila, željna njegove topline i zaštite
Diego: Još se nešto dogodilo, zar ne?
Roberto je kimnula tiho.
Diego: Želiš mi ispričati?
Roberta(opet ga grli) – Ne. Sada samo želim da me zagrliš
Diego se nježno nasmiješio i opet ju privukao k sebi.
Zaglušujući vrisak prekinuo je taj susret.
Flor je potrčala u naručje svoga oca, uzbuđena.
Flor: Tata, nedostajao si mi!!!!!
Diego(grli je) – I ti si meni princezo. Jako si mi nedostajala malena. Kako si se ponašala?
Roberta: Jako dobra. Ova djevojčica je srce
Flor joj se umiljato nasmiješila. Diego ih je opet uzbuđenop zagrlio.
Diego: Što mislite da idemo jesti? Tako mi možete ispričati kako idu pripreme za zabavu
Flor: Da!!!!
Diego: I što ti kažeš?
Roberta(smiješi se) Naravno da da
Sve troje su napustili kliniku, sretni zbog ponovnog susreta.

CAPÍTULO 25

Zajedno su ručali, uživajući u susretu. Flor i Roberta su mu ispričale sve u vezi zabave. On ih je fascinirano promatrao. Osjećao je da ne može tražiti više ništa, da ga ništa na svijetu ne može više usrećiti, ali griješio je, i to isto popodne se uvjerio u to.
Kreštav glas ih je živahno pozdravio. Flor joj se široko osmijehnula, Diego se okrenuo i pogledao ju, a Roberta nije mogla izbjeći isto zamorno lice koje izaziva u njoj otkad je imala 8 godina.
Mia ih je pozdravila i zatim sjela pokraj Flor.
Mia: Kako ste?
Roberta(šali se) – Do prije sekundu, jako dobro
Mia: Baš si smiješna Robertita, ali bit ćeš jako sretna što sam ovdje
Diego(sa zamornim užasnim izrazom) – A tvoj simpatični dečko?
Mia: Morao je obaviti neke poslove. I ne govori tako o njemu(gleda Robertu preko oka) – Ja se ne miješam u tvoj ukus. Na kraju krajeva, došla sam pozvati ovu princezu u shopping.
Flor(uzbuđeno) – Stvarno?
Mia: Da. Još malo fali do tvoga rođendana i moraš izgledati super lijepo
Flor(grli je uzbuđeno) – Da!!!!!!!!!!!!! Mogu li tata?
Diego: Naravno da možeš(vadi novac iz lisnice i pruža ga Miji) – Ovo će biti dovoljno?
Mia(skandalizirajući) – Bustamante, vrati taj novac. Ovo je poziv za ovu lutku, recimo da je ovo moj rođendanski poklon
Diego(smiješi se) – Ok, hvala
Mia: Odlično, princezo, idemo?
Flor: Da!!!
Flor je toplo pozdravila Diega i Robertu.
Mia je pozdravila Robertu, mrmljajući joj na uho
Mia: Dužna si mi
Roberta joj se nasmiješila posramljeno i uputila svoj pogled prema Flor, da joj pomogne sa jaknom.
Mia(približava se Diegu i mrmlja mu na uho) – Sretno
Diego(mrmlja) – Ne vjerujem da...
Mia: Ja sam žena i budi siguran da umire od želje da razgovara o pismu
Mia je poljubila Diega i otišla sa Flor.
Diego i Roberta su se pogledali u tišini, nervozni, ne znajući što reći.
Diego je prekinuo tišinu.
Diego: Želiš mi ispričati što se dogodilo?

U međuvremenu...
Alma je neutješno plakala. Ta je djevojka otišla iz bolnice, a nije ju došla vidjeti. Bila je sigurna da joj je ona kćerka, osjećala je to u srcu. Sada ju nikada neće moći naći u tako velikom gradu. Izgubila ju je... opet.

Proveo je cijelo jutro u seoskoj knjižnici, pregledajući stare novine i pretražujući internet. Htio je naći sve potrebne informacije vezane za nesreću u kojoj je Mia izgubila roditelje. Možda će tako naći neki trag njenoj sestri. Nasmiješio se pronašavši jedan isječak. Otrčao je do fotokopira i onda nazvao Miju.

Mia i Flor su obilazile shopping centar, uzbuđene, kad je Mijin mobitel počeo zvoniti.
Mia: Hola?... Miguel, kako si?.... U shoppingu sam sa Flor... Što je bilo?... Ok, čekam te... Besos
Flor: Tko je bio?
Mia: Miguel
Flor: Sviđa ti se?
Mia: Ne... naravno da ne
Flor: Da. Čak si se i zacrvenila
Mia(nervozna) – Crvenim se od tvojih ludosti. Bolje idemo u onaj lokal, vidjela sam jednu predivnu zelenu haljinu.

Diego i Roberta su bili u hotelu. Roberta je trebala miran i privatan razgovor, jer je znala da će se uznemiriti.
Diego je bio šokiran, povrijeđen i uznemiren. Proklinjao je sam sebe jer je morao otputovati i jer se Roberta morala suočiti sa tim nesretnikom sama.
Diego(grli je) – Oprosti mi. Trebao sam biti s tobom.
Roberta: Što to govoriš? Nisi ti kriv. Ne mogu ti reći da me nije bilo strah kad sam ga vidjela, ali to nema veze s tobom. Osim toga, to me sada ne zanima. Samo me zanima taj dječak. Taj tip je spreman na sve samo da se ne sazna da(njene oči su se napunile suzama)
Diego: Što ti je? Što je bilo Roberta?
Roberta: Ništa, samo sam pomislila neku glupost
Diego: Što si pomislila?
Roberta: Da je možda uradio to isto sa mojom bebom i da je moje dijete moglo biti živo. Ali to je nemoguće, ja sam ga vidjela(briše suze) – Ne slušaj me. Pomoći ćeš mi da zaštitim to dijete?
Diego(miluje njen obraz nježno) – Naravno da hoću. Kunem ti se da mu taj tip neće nauditi
Roberta ga je pažljivo pogledala i sklonila se u njegovo naručje
Roberta: Znam da si uz mene
Diego je pomilovao njenu kosu nježno, i poljubio ju u čelo.
Diego: Idemo prošetati? Želim kupiti poklon Flor
Roberta: Ne. Još sam o nečemu htjela razgovarati
Diego: O čemu?
Roberta: O tvome pismu
Diego je osjetio da mu se puls ubrzava, i srce je prijetilon da mu iskoči iz grudi.
Diego(nervozno) – Roberta, nisam htio da ti bude neugodno... samo sam htio da znaš da...
Roberta(polaže svoj prst na njegove usne) – Šuti
Diego je kimnuo paralizirano. Roberta mu se slatko nasmiješila
Roberta: U pravu si, strah me. Ali ne mislim te pustiti da pobjegneš
Diego(uzbuđeno) – To znači da....?
Roberta: I ja tebe volim (ljubi ga nježno i strastveno)

CAPÍTULO 26

Música de fondo: [You must be registered and logged in to see this link.]

Osjećala se kao u raju. Nikada u životu nije bila tako sretna, tako potpuna.po prvi put, imala je sigurnost, mir, zaštitu i ljubav o kojoj je uvijek sanjala, i to uz čovjeka kojeg je voljela više od svoga života.
Nikada nije vjerovao da može biti sretniji. Iako je sto puta sanjao ovaj trenutak, tren u kojem će mu njegova voljena reći „volim te“ i dati mu priliku da je ureći i otvori joj svoje srce.
Drhtali su od ljubavi, emocija. Nestrpljivi i uzbuđeni zbog svega što će doći i promijeniti se nakon ovoga priznanja.
Diego nije mogao a da se ne naježi, pri pomili da bi se Roberta mogla pokajati.
Pomalo nemiran, odmakao se.
Roberta(zbunjena) – Što...što je bilo? Kaješ se? Crying or Very sad

Diego(miluje joj obraz) – Ne. Naravno da ne. Roberta volim te. Ti i žena moga života, ne sumnjam u to nimalo.
Roberta: Onda?
Diego: Onda želim znati jesi li ti. Roberta, možda će ti zvučati sebično, ali moraš biti sigurna u ono što želiš. Volim te previše, i povrijedilo bi me kad ti ne bi osjećala isto. Ako nisi sigurna, budimo prijatelji, ići ćemo pomalo. Ali ne govori mi nešto tako snažno ako nisi sigurna.
Roberta mu se slatko namiješila.
Diego: Ne rugaj mi se

Roberta(miluje ga nježno) – Ne rugam se. Diego volim te, volim te svom svojom dušom, i nimalo ne sumnjam u to. Volim te otkad sam te prvi put vidjela kad smo imali pet godina. Volim te kad me gledaš, kad mi se smiješiš, kad me ljubiš. Volim kad zadrhtim samo od tvoga pogleda. Ti znaš sve što mi se dogodilo, i znaš bolje nego itko koliko mi je teško otvoriti se i pokazati što osjećam. Ali volim te previše da bih te opet izgubila. Volim te, i Florencia i ti ste sve što mi treba da bih bila sretna.
Diego ju je nježno pogledao,
Diego: Florencia?
Roberta: Da. Ta je djevojčica jako posebna za mene. Volim je svom dušom. Vjerojatno jer je tvoja kćerka.
Diego: Ne. Ja mislim da je voliš toliko jer si srce (nježno je ljubi)
Roberta se opet uvukla u njegovo naručje. Diego ju je nježno zagrlio, i zatim se odvojio, gledajući ju u oči.
Diego: I što sada?
Roberta: Kako „što sada“? Sad me moraš pitati
Diego(nestašno se smiješi) – Pitati? Ne znam o čemu pričaš Laughing

Roberta(udara ga nervozno i ljutito) – Ne pretjeruj Bustamante Mad

Diego: Oprosti oprosti bebe(gleda je u oči) – Rob, želiš li biti moja cura?
Roberta(uzbuđena) Da, želim!!!(ljubi ga strastveno)
Ušla je u sobu i skamenila se na tu scenu
Flor: Papi!! :cara_omg:

ADELANTOS

Miguel: Ovo je bio dokaz koji i trebala
Mia(grli ga uzbuđena) – Ne mogu vjerovati Miguel Shocked

**************************************************

Diego: Meni je jako važno znati što ti misliš
Flor ga je pogledala u tišini
******************************************************

Giovanni: Diego ne možeš to uraditi, lud si
Diego: Nisam lud. Nikada u životu nusam bio tako siguran u nešto
Giovanni: A što ako pogriješiš?
Diego: Nešto mi govori da ne griješim

CAPITULO 27

Diego i Roberta su se razdvojili kao da je na njih pala kanta hladne vode. Florine oči su ih i dalje promatrale, s nevjericom. Mia je držala svoju nećakinju, posramljena jer je prekinula takvu scenu.
Mia: Došle smo malo ranije jer mi je iskrsnulo nešto neočekivano
Diego(ne skidajući pogled sa Flor) – Ne brini se Mia. Kakva je bila Flor?
Mia: Odlična, kao i uvijek. Moram ići
Roberta: Idem s tobom. Zbogom Diego(ljubi ga u obraz) Zbogom princezo(ljubi Flor u čelo)
Mia i Roberta su izašle iz sobe, ostavljajući oca i kćer nasamo
Diego: Mislim da moramo razgovarati
Flor: Mislim da da

Roberta je drhtala od glave do pete, jecajući
Mia:Smiri se. Sigurna sam da se Flor neće naljutiti
Roberta: Misliš?
Mia: Naravno. Flor te obožava
Roberta: Nadam se. Jer ako se njoj ne svidi ovo...
Mia(vragolasto se smiješi) – Što ovo?
Roberta: Diego i ja hodamo Embarassed

Miguel(grli je s leđa) Stvarno? Čestitam
Roberta(posramljeno i iznenađeno) – Miguel što radiš ovdje?
Miguel: Došao sam s Mijom
Roberta(smiješi se vragolasto Miji) – Znači došao si s Mijom ehhhh
Mia(nervozna) – Da. Ići će sa mnom da vidimo neke stvari za dom
Roberta: Da, naravno Cool

Mia: Dobro, mi idemo. A ti se smiri. Sigurna sam da će Flor biti sretna zbog novosti
U sobi...
Diego je priznao svojoj kćerki da voli Robertu i da želi da mu bude djevojka.
Flor ga je pozorno slušala, ne prekidajući ga
Diego: Meni je jako važno znati što ti misliš
Flor ga je promatrala u tišini
Diego: Princezo, reci mi nešto, molim te

CAPÍTULO 28

Flor ga je pažljivo pogledala i zatim mu poklonila širok osmijeh.
Flor: Drago mi je što si sa Robertom. Reci mi, hodate li? :love_ya:

Diego: Da

Flor: I ako se Roberta uda za tebe, bit će mi mama?
Diega je iznenadilo to pitanje, i slatko ju pogledao.
Diego: Voljela bi to?
Flor: Da se Roberta uda za tebe ili da mi bude mama?
Diego: Oboje
Flor: Dobro... Voljela bih da se ti i Roberta vjenčate, jer je skroz dobra i vidi se da te voli puno
Diego(veselo) – Misliš da me voli puno?
Flor: Da. Nemoj zaboraviti da sam žena, i žene primijete te stvari
Diego: A je li? I kako si primijetila?
Flor: Pa kako te gleda, i kako joj sjaje oči kad priča o tebi
Diego: Sjaje joj oči kad me spomene?
flor: Da. I tebi isto
Diego: I bi li voljela da bude...
Flor: Moja mama?... da, voljela bih. Roberta je posebna, predivna je prema meni, dobra je i ne znam, ali kad sam sa njom osjećam nešto jako čudno ovdje(dodiruje si grudi)
Diego(smiješi se nježno) – U srcu?
Flor: Da. Nešto jako lijepo. Nešto što mi se događalo samo sa tobom
Diego(grli je uzbuđeno) – Ti si najslađa djevojčica na svijetu, znaš li?
Flor(smiješi se) – I ti si najbolji tata u svemiru. Volim te
Diego: I ja tebe volim živote

U jednome baru, Miguel je pokazivao Miji novinski članak koji je pronašao i knjižnici.
Mia je čitala retke, uzbuđena i sretna.
Mia: Ne mogu vjerovati
Miguel: To si trebala da otvoriš slučaj, zar ne?
Mia: Da. Sada nitko ne može reći da je moja sestra bila mrtva(grli ga, dirnuta) – Hvala Miguel. Ne znaš koliko ovo znači meni
Miguel: Drago mi je. Znao sam da će ti poslužiti. I što ćeš sad uraditi?
Mia: Ići ću na sud, odvjetniku, ne znam Embarassed

Miguel: Smiri se. Ja sam s tobom. Nešto ćemo smisliti
Mia: Hvala Miguel

Dok je gledao svoju kćerku kako mirno spava, sjetio se Robertine zamolbe. Odmah je nazvao Giovannia da sazna više o toj bebi
Giovanni: Hola bro
Diego: Giovanni, doći ćeš kasno?
Giovanni: Ne, već sam na putu, sve u redu?
Diego: Da. Htio sam razgovarati o bebi koju je našao Ferala
Giovanni: Ne brini se. Čim dođem pričat ćemo
Diego: Ok. Vidimo se.
Poklopio je počeo se prisjećati razgovora sa Robertom, kad je nešto prizvalo njegovu pažnju....

CAPÍTULO 29

Tjedan je proletio i falio je samo jedan dan do otvaranja doma, i dva do Florinog rođendana.
Dok su sređivali posljednje pripreme za zabavu dobrodošlice za djecu, određeni računovođa i poznata socijalna radnica, snažno su raspravljali.
Lujan: Ne budi tako škrt, Diego i Mia su rekli da ne štedimo na troškovima za ovu zabavu.
Teo: Znam, ali sve ima granicu. Ovo mi izgleda pretjerano(čita) – Lunch servis za 100 osoba, klaunovi, lutkarska predstava i druge čarolije. Zar nije previše?
Lujan: Kako se primijeti da si odrastao u zlatnoj kolijevci, a ne na mjestu gdje si se morao boriti za komadić kruha.
Teo je spustio pogled, posramljeno. Znao je da on ne može osjetiti isto što Lujan, Diego, Roberta, Miguel ili Giovanni. Svi oni, kao i Lupita i Mia, doživjeli su bol odgajanja u sirotištu, bez ljubavi roditelja, i pod terorom odvratnih bića. Nije htio popustiti, ponos ga je sprečavao. Tako da se odlučio udaljiti.
Teo: U koliko dolaze djeca?
Lujan: U 10
Teo: Odlično. Onda se vidimo sutra
Teo se udaljio. Lujan ga je ljutito promatrala. Taj ju je tip izluđivao. Zaklela se da će mu, čim dom započne sa svojim radom, razbiti facu.
Na ulazu u kabinu za presvlačenje, nadgledala je Flor koja je isprobavala haljine, jednu za drugom, ali njene su misli bile daleko odatle. Ježila joj se koža pri samoj pomisli da bi za dva dana njen sin napunio 8 godina.
Flor: Što je bilo Roberta?
Roberta: Ništa ljubavi, malo sam rastresena.
Flor: Ok(okreće se) – Sviđa ti se ova
Roberta: Da, ali je jako toplo, mislim da će ti biti vruće
Flor(gleda se u ogledalo) – Mislim da si u pravu. Ali nema veze, uzet ću je i iskoristit ću je kad se vratimo kući
Robertina koža se opet naježila. Njeno srce se potreslo. Sama pomisao da će se Diego brzo morati vratiti u SAD sa Flor, tjerali su je da se osjeća prazna i tmurna.
Flor: Ideš sa nama, zar ne?
Roberta: Ja...ustvari, tvoj tata i ja... ne znam.
Flor: Ali moraš ići sa nama, kako ćeš se inače udati?
Roberta: Udati?
Flor: Da. Kad se udaš za moga tatu morat ćete živjeti zajedno. I ti ćeš biti moja (ušutjela je posramljeno)
Roberta je osjetila previranje u srcu.
Roberta: Reci, reci što si krenula reći
Flor: Dobro. Ako se udaš za moga tatu, bit ćeš moja mama Embarassed

Njene oči su se ispunile suzama. Morala se stvarno potruditi da ne brizne u plač. Osnovati obitelj sa Diegom i Flor... biti Diegova supruga i mama te djevojčice koja joj je ukrala srce. To bi bilo divno. Samo su bila dvije sitnice: Diego joj nije pričao o tome niti ju je pozvao da ide sa njim.

Poklopila je slušalicu ljuta. Opet je raspravljala sa Beatriz, njenoj usvojiteljicom. Ona ju je i dalje uvjeravala da je njena sestra umrla na mjestu i da je taj novinski isječak pogrešan. Osjećala je želju da plače od bijesa. Tri osobe koje su je navodno voljele okretale su joj leđa u toj očajnoj potrazi: njeni usvojitelji i Ignacio, njen zaručnik.
Jedna ruka se položila na njenu, natjeravši ju da se nasmije i zadrhta u potpunosti.
Miguel(miluje njenu ruku) – Smiri se. Nastavit ćemo tražiti
Mia(plačući) Nije to. Ne razumijem zašto me osobe koje kažu da me vole ostavljaju samu. Zar ne shvaćaju da ih trebam?
Miguel(grli je) – Ne plači više Mia. Daj im vremena.
Mia: Vremena? Umorna sam od toga da im dajem vremena. Izgleda da ih ne zanima što ja osjećam.
Miguel: Naravno da ih zanima. Samo im treba više vremena da prihvate stvari
Mia: Ne opravdavaj ih Miguel(miluje mu ruku) – Hvala što si uz mene
Miguel: Uvijek ću biti uz tebe.

CAPÍTULO 30

Smijeh djece ispunjavao je mjesto. Svi su se živahno igrali, gledajući zapanjeno, ono što će biti njihov novi dom.
Mia, Miguel, Lupe, Giovanni, Teo i Lujan su ih promatrali sretni. Postigli su svoj cilj. Dok je Diego razgovarao sa nekima koji će biti čuvari, Roberta je promatrala Flor kako trči sa drugim djevojčicama. Njene oči su se ispunile suzama. Nije mogla zamisliti više ni jedan dan bez te djevojčice u njenom životu.
Diego joj se približio, nježno je grleći.
Diego: Što ti je Rob? Kao da si tužna
Roberta: Ništa. Ne obraćaj pažnju na mene. Valjda sam malo uzbuđena zbog svega ovoga
Diego(grli je) – Ali ne sviđa mi se ta faca. Dođi, moram ti nešto pokazati
Roberta: Što je?
Diego(smiješi se) – Vidjet ćeš
Popeli su se na gornji kat, i uputili se prema sobama. Ušli su i...
Diego: Vidi tko je ovdje
Roberta(dirnuta) – Ne mogu vjerovati:o
Beba je otvorila svoje oči boje meda.
[You must be registered and logged in to see this image.]

Roberta mu se nasmiješila, uzimajući ga u naručje.
Roberta: Kako si...
Diego(šali se) – Nemoj zaboraviti da Diego Bustamante može sve Laughing

Roberta(ljubi ga slatko) – Hvala bebe
Diego: Ovdje će biti dobro zbrinut. Lupe će ga dobro čuvati. I siguran sam da će učiniti sve moguće da mu nađe obitelj
Roberta je pogledala bebu sa nježnošću i tugom.
Roberta: Kad pomislim da je ovaj dječak brat moga sina Sad

Diego ju je promatrao u tišini, ne rekavši ni riječi. Radije je čuvao za sebe ideju koja mu se motala po glavi već tjedan dana...
Roberta(opet ga vraća u stvarnost) – Diego, govorim ti nešto
Diego: Oprosti,rastresen sam. Što si mi rekla?
Roberta: Pitala sam te kako se zove
Diego: Matias
Roberta: Sviđa mi se to ime
Diego: Mislim da mu se sviđaš
Roberta ga je nježno ninala, dok beba nije zaspala u njenom naručju.
Oboje su se vratili na zabavu.