Legenda O Petorici Veličanstvenih

Ovo je moja priča, nije dugačka, ima samo nekoliko dijelova, ali sam je htjela podijeliti s vama.. Smile

Malo je drugačija od ostalih, nadam se da će vam se svidjeti način na koji je pisana.

1. DIO

„Bilo je to davne 1959. Jedna je žena u mukama rađala dijete. Nije bilo njenog muža da je podupire, da je drži za ruku.. A zašto? Jer ga je ubila policija, optužen je bio za klevetanje i još nekoliko kriminalnih radnji. Dok je prelazio granicu bježeći, policija je pucala u njega. Nije stigao otkriti da je njegova žena trudna. I eto je sada tu, leži na krevetu okružena sa nekoliko seoskih žena, na rubu smrti, rađa dijete koje bi trebalo donijeti malo sreće u njihovu kuću.
Nakon nekoliko sati, napokon je rodila, prekrasnog, snažnog dječaka. Kroz prostoriju se čuo prodoran prvi plač, samo što ga ona nije mogla čuti, nije bila dovoljno jaka da izdrži naporan porod. Izdahnula je, ali je prije toga donijela novi život na svijet...
Dani su prolazili, ali u selu nije bilo veselja. Kroz selo je prolazila tužna povorka predvođena svečenikom. Svuda su se čuli plač i jecaji, od svih je najviše plakala majka koja je izgubila dijete...
Malenog je dječaka jedna od mladih djevojaka odnjela u susjedno selo, ostavivši ga na trgu u košari, sa pismom u nadi da će ga pronaći netko i dati mu siguran dom i obitelj koju je, nažalost, izgubio kada je došao na svijet.“

„To je bio dan kojeg se najviše bojala. Bila je tako krhka i slaba, tako mlada.. Imala je samo 15 godina i ispod svojeg je srca nosila dijete. Zatrudnila je silovanjem, ali nije imala srca ubiti to stvorenje što je raslo u njoj, taj mali život... Njena je trudnoća bila komplicirana, cijelu je trudnoću strahovala za tim malim bićem koje nosi ispod svojeg srca. Radovala se svakom novom danu, svakom udarcu bebe u njenom trbuhu se smiješila, koliko god snažan bio, suze je ronila kada je zamalo izgubila to nevino stvorenje... Noći i noći je proplakala kada su joj rekli da bi dijete pri porodu moglo umrijeti, lice joj se ozarilo kada su joj rekli da nosi djevojčicu... I sada je došao taj dan, 24. Prosinca, 1960. Došao je dan kada je na svijet trebala doći njena djevojčica. Spremila je stvari i sa majkom krenula putem grada. Trebalo je puno propješačiti, a svakim satom imala je sve jače bolove.. Hodale su i hodale, sve dok više nije imala snage, tad je legla na travu i uhvatila se za trbuh. Njena je majka nastavila dalje, trčeći prema gradu. Malena je plačući molila Boga da spasi njeno dijete, ono je bilo jedino čemu se radovala ovih 9 mjeseci...
Njena je majka pronašla pomoć i poslala ih je putem sela, rekla je da će na putu naiči na nju. Dok je hodala, njeno je slabo i bolesno srce zatajilo, ostala je ležati na cesti, blijeda i sama..
Njena je kćer rađala u mukama, vapeći za Bogom, moleći da se njena djevojčica spasi, da Bog uzme nju umijesto njene djevojčice... Porađala ju je seoska babica. Kad je začula plač djeteta, na njenom se licu pojavio osmijeh.
- Neka se zove Maria... – bile su zadnje riječi koje je rekla prije nego što je izdahnula.“

„Dogodilo se to 1959. u velikom gradu, u bogataškoj obitelji. Barunova žena nosila je blizance, djevojčicu i dječaka, tako su rekli doktori. Cijela je obitelj jedva čekala da se rode nasljednici, tako priželjkivani... Kad su svi mislili da barun i barunica neće imati nasljednika, ona je ostala trudna. Čuvala se tijekom cijele trudnoće, trudnoća joj je tekla savršeno. Na dan poroda, kuća je bila puna doktora i babica, samo kako bi sve prošlo u savršenom redu. I da, rodila je dvoje prekrasne, zdrave djece, djevojčicu i dječaka, kako su doktori i predvidjeli. Barunica je bila iscrpljena, umorna... Njen porod nije bio obavljen kako je trebao biti, uz sve doktore. Barunica se razboljela od vrlo opasne bolesti, tada još nedovoljno poznate narodu. Nije bilo lijeka i barunica je preminula ostavivši za sobom dvoje djece stare nekoliko tjedana i neutješnog muža. Barun je nakon nekoliko mjeseci potražio drugu ženu kako bi njegova djeca imala majku. Ali ta žena nije podnosila to dvoje djece, ubila je baruna dok je spavao, a djecu je u košarama bacila u rijeku, a u dvoru je podmetnula požar, kako bi izgledalo kao da su izgorjeli u požaru. Kako nebi bila osuđena, legla je u krevet i izgorila zajedno sa dvorom.“

„Davna 1961., ljeto, sunce, žega, žito i kukuruz, velika suša, siromaštvo... Jedna žena očekivala je dijete, njen je muž radio u inozemstvu, otišao je, a da nije znao da će postati otac. Žena nije željela roditi sama, pa se mjesec dana prije poroda uputila u susjedno selo svojim roditeljima. Njeni roditelji nisu voljeli njenog muža, tako da više od godinu dana nisu razgovarali, a onda se ona jednog dana pojavila na njihovim vratima, samo tjedan dana prije poroda. Primili su je u kuću smišljajući opak plan, nije znala što je čeka.
Na dan poroda, uhvatili su je snažni trudovi, jaki bolovi... Roditelji su joj dali da popije neku vrstu otrova pod izgovorom da je to napitak protiv bolova. Nije to bio jak otrov, samo nešto malo da je ošamuti, nije bila svjesna ničega, vrtilo joj se, ali nije više toliko osjećala bolove. Rodila je sina, oni su ga odmah odnjeli jednoj djevojci, zapovjedivši joj da ga odnese u treće selo, a oni će je uvjeriti da je dijete umrlo pri porodu. Tako je i bilo. Kad se probudila i pitala za dijete, rekli su joj da je umrlo pri porodu, te da su ga pokopali na groblju. Bila je tako tužna i očajna, prolupala je, u selu su je zvali luđakinja, svi su se micali od nje... Roditelji su je zatvorili u ludnicu gdje je umrla nakon nekoliko godina.
Djetetu se izgubio svaki trag.“

Ovo je legenda o petorici veličanstvenih...

2. DIO

„Iako su bili rođeni u različito vrijeme, različitih godina, u različitim selima, sudbina ih je donjela u isti dječji dom, na isti dan, na sam Božić 1962.“

„Bili su maleni, ni za šta nisu znali, njihova su malena tijela drhtala od hladnoće... Bio je Božić, zima, hladno, snijeg je te godine padao bez prestanka ostavljajući za sobom debeli, bijeli pokrivač.
Dom je bio u vlasništvu crkve, njime su upravljale časne sestre. Dom je radio na principu jaslica, vrtića i škole. Dakle, brinuli su se za njih od rođenja, sve do punoljetnosti, kada su mogli napustiti dom i započeti svoj život. Isto tako, odgajani su u duhu vjere.
Nekoliko sestara odmah se pobrinulo za petero sirončadi koja su taj dan stigla u dom. Okupali su ih, toplije obukli i nahranili. Diječica se nisu bunila, već su radosno prihvaćala sve što su tete radile, odmah su se vezali za njih. Navečer su ih spremile na spavanje, dvojicu dječaka, Christophera i Alfonsa u muške spavaonice, a tri djevojčice, Maite, Mariu i Anahi u ženske spavaonice. Pošto su Alfonso i Maite oboje bili crnokosi i imali iste oči, pretpostavili su da su blizanci, brat i sestra. Nije se moglo reći da nisu, jer su bili neopisivo slični, a koliko su bili slični, toliko su bili i različiti, osim toga, bili su iste starosti, oboje su imali 3 godine. Christopher je bio najstariji, to se i jasno moglo vidjeti, i njemu su bile 3 godine. Za njime su išli Alfonso i Maite. Za njima je išla Maria koja je taman bila napunila 2 godine. I na kraju, malena djevojčica čije ime nije bilo znano, jer joj ga nitko nije nadjenuo, imala je nešto više od godinu dana, sestre su je nazvale Anahi.“

„Prošlo je 4 godine od kada su se našli u domu. Christopher, Alfonso i Maite krenuli su u prvi razred. Već od prije su pokazivali talenat za pjevanje, pa su im sestre održavale dodatne sate. Učile su ih i svirati instrumente. Vrlo brzo su napredovali, veoma su brzo učili. Sljedeće godine i Maria je krenula u prvi razred. Kako je i ona pokazivala izniman talenat za pjevanje i neopisivo zanimanje za glazbu, i ona je postala dio malene skupine koja je imala dodatne sate glazbenog. Ona se uvijek zanimala za gitare, još kao malena je govorila da su to čarobni instrumenti, uvijek je imala posebne izraze, moglo bi se reći, poetične. Tako je jednom rekla da svaka melodija žice dira ravno u njeno srce. Sestre su se na to slatko nasmijale.
I zadnju godinu, i Anahi je krenula u prvi razred. Njene su vokalne mogućnosti nagnale sestre da i nju ubace u pjevačku grupicu, ona je bila baš ono malo što im je nedostajalo, kako bi se reklo, komadić koji nedostaje. Grupa je svakog dana napredovala sve više i više, svo svoje vrijeme provodili su uvježbavajući se, njihove je živote ispunila muzika, više nisu pohađali razrede, već su imali samo satove pjevanja i sviranja. Sestra koja ih je vodila, organizirala je malensi zbor u kojima su njih petero bili glavni vokali, nitko ih nije mogao nadmašiti. Sestre su ih poslale na natjecanje zborova gdje su dobili nekoliko nagrada i novčanu pomoć za dom.
Nekoliko godina kasnije, sestra Consuelo je dobila iznenadan napadaj astme dok je spavala, te je preminula. U domu je nastala tuga i pjesma je utihnula....“

3. DIO

„Od kada je sestra Consuelo preminula, u domu se nije mogla čuti pjesma, dječji smijeh bi često bio prekidan zlobnim komentarima, djeca su patila... Jedini zvuci koji su se čuli, a da su imali malo melodije u sebi, bili su glasovi ujedinjeni u jutarnje, popodnevne i večernje molitve. Zbor se raspao, samo je ono petero ostalo zajedno i često se skupljalo u vrtu doma kasno uvečer kako bi se malo raspjevali. Nekoliko su puta bili uhvaćeni, ali su i dalje nastavili sa potajnim pjevanjem. To je bilo jedino što je donosilo sreću u njihove živote.“

„Godine su prolazile, Christopher, Alfonso i Maite već su imali 15 godina. Još je malo vremena ostalo da napuste dom. Već su bili dovoljno zreli da shvate cijelu situaciju u domu koji je propadao godinama, a sve je to bilo započeto smrti časne majke Consuelo. Bez njenog vodstva, shvatili su da bi mogli propasti i da bi sva djeca mogla završiti na ulici.
- Situacija je sve gora. – govorio je Christopher hodajući amo-tamo na njihovom skupu – Mi moramo nešto napraviti.
- Slažem se. – potvrdila je Maria – Sestra Consuelo nebi nikad dopustila da dom spadne na ovo!
Svi su se složili da nešto treba učiniti. Tu večer, Alfonso i Christopher su se išuljali iz doma u putrazi za nečim što bi im moglo pomoći da spase dom od sigurne propasti. Lutajući ulicama kojima zapravo nikada nisu išli samo, naišli su na staru krčmu iz koje je malo-malo izletio neki pijanac, sam ili sa ženama koje su bile obućene u grudnjake i kratke suknjice, također jako našminkane. Polako su se približili vratima i vidjeli ono što im je moglo pomoći.
'Traži se band koji će svaku večer zabavljati goste. Plaća – 50 pezosa svaku večer na ruke'
- To je upravo ono što nam treba! – vikne Alfonso povlačeći Christophera koji je gledao u krčmu kroz prozor, za rukav. Christopher tada okrene glavu u Alfonsovom smjeru, pa pročita oglas. Ogleda se ima li ikoga okolo, a onda odljepi plakat i krene trčati povlačeći Alfonsa za sobom. Žurili su u dom jer se bližio sat kada su sestre pregledavale krevete. Samo što su legli, vrata sobe su se otvorila i svijetlo baterije osvijetlilo je najprije njihove krevete, a onda ostatak sobe. Kad je sestra otišla, išuljali su se u vrt gdje su ih već čekale Maite, Maria i Anahi.“

„- Rekli su da imaju instrumente. – govori Christopher ostalima dok stoje ispred vrata krčme.
- Misliš da će nam dati da nastupamo? – upita Anahi.
- Anahi, imaju li bolju ponudu? Ko će ti svirati za 50 pezosa? – upita je Alfonso, na što se ona iznervira.
- Samo sam pitala! Mi smo ipak maloljetni! – odbrusi mu i prekriži ruke.
- Dosta vas dvoje! – viče Maite, a onda ona i Christopher ulaze u krčmu. Nakon nekoliko minuta vračaju se sa vlasnikom, debelim, brkatim, čelavim čovjekom. On najprije prijeđe mrkim pogledom preko svih, a onda slegne ramenima i pozove ih rukom da uđu. Svih petero pohrle za njim u tamni hodnik, a onda se odjednom nađu na pozornici. On ih najavi, te curama uvali mikrofone u ruke, a dečkima instrumente. Pošto im je bilo premalo samo gitara i bubnjevi, Maite se uhvatila klavijatura, Anahi zvončića, a Maria je uhvatila u ruke još jednu od gitara što su stajale sa strane. Prvo su krenuli sa crkvenom pjesmom, ali kada se kroz krčmu prelomio glasan zvuk iznerviranih ljudi, Christopher je krenuo bez veze lupati po bubnjevima što je ipak dobilo nekakvu formu, Alfonso i Maria su mu se pridružili s gitarom, a onda Maite sa klavijaturama. Od svega toga, nastalo je nešto dobro, ritam koji je svakoga natjerao da pleše, da ustane, ritam koji je pomicao svačije noge. Cijelu su večer proveli svirajući. Na kraju večeri, kada su završili, vlasnik im je, kao što je obećano, dao 50 pezosa. Bilo je malo, ali bilo je barem nešto za početak.“

„- Danas nam je točno mjesec dana odkako smo počeli. – govori Maria nanoseći šminku na sebe. Cure kimaju glavom zauzete svojim poslom, niti ne primječuju Christophera koji stoji na vratima i promatra Mariu. Imala je tako posebne i skladne pokrete, imala je prekrasno građeno tijelo, zračila je nečim što ga je privlačilo. Odjednom ga je pogledala i osmijehnula mu se što je uzrokovalo da se u njegovom trbuhu zaigraju leptiriči, bio je to čudan osjećaj, nešto što ga je tjeralo da se i on njoj nasmiješi, osjećaj od leptiriča bio je sličan kao da je gladan, ali nije bio. Okrenuo se i vratio Alfonsu.
Maria je isto osjećala prema njemu. Kada ju je pogledao, kroz njeno je tijelo prošao val ugode, trnaca, ponekad se osjećala posramljeno, ponekad se poželjela sakriti, njeni su se obrazi zarumenili kada bi je pogledao... U njegovoj je blizini uvijek osjećala leptiriče koji su je ponekad tjerali na povraćanje. Nikome nije otkrila svoju tajnu, jer se bojala da joj Christopher neće uzvratiti osjećaje.“

4. DIO

„Petorica veličanstvenih, kako su ih svi nazvali, svaku su večer bili sve bolji i bolji, svaku su večer privlačili sve više i više gostiju, okolni krčmari bili su ljubomorni, pokušavali su na svakakve načine oduzeti goste toj krčmi, ali nije im uspijevalo, čak ni sa striptizetama koje su skakutale oko gostiju, to im je samo navuklo policiju na vrat.
Krčmar im je podigao plaču, sada im je svaku večer plačao po 150 pezosa za njihov nastup. Malo-pomalo, došlo je vrijeme da ušteđevinu predaju domu kako bi se stanje popravilo. Do sada su već imali preko 2.000 pezosa. Nisu željeli odmah sve dati, pa su odvojili dio po dio, svaki dan po 50 pezosa, kako su dobivali prvih mjesec dana. Sami su ulagali u dom, kupujući namirnice sa kuharicom, uvijek je uzimala nekoga od njih petero, ponekad bi uzeli nešto više novca i kupili ostaloj djeci pokoju lizalicu i bombon, uspjevalo im je i bolje nego što su se nadali. Kada bi glavna sestra, zamjenica pokojne majke Consuelo upitala odakle novac, kuharica bi ih izvlačila govoreći kako kupuje na sniženjima ili da se cijenka, i svaki puta bi uspjela. Sve je bilo u redu do jedne večeri kada je u krčmi izbila svađa između dvojice krčmara, vlasnika i jednog od konkurentnih krčmi. Pozvana je policija, djeca su odvedena u policijsku stanicu. Prvo su sat vremena razmišljali da li zaista reći odakle su, jer su znali što ih u domu nakon ovoga čeka... Bukvica, kazne, zabrane... Ipak, složili su se da ne žele odustati od pjevanja, jer je to ono što vole, što ih raduje, to je ono što ih definira.. Policajci su zvali u dom, po njih su došle sestre. Kao što su i pretpostavili, čekao ih je razgovor sa časnom sestrom.“
„- Koje je vaše opravdanje? – bilo je pitanje postavljeno već po sedmi put, toliko je puta izbrojila Maria. Svi su stajali pognute glave, pogledavajući jedno drugog lagano, sasvim neprimjetno, vladala je tišina, niti uzdasise nisu čuli, mogao se jasno čuti samo let muhe koja je dosađivala kao i obićno uvijek prije ljetne kiše. Kad je shvatila da nitko neće progovoriti, duboko je izdahnula, a onda istupila naprijed spremna da podnese bilo kakvu kaznu, jer pjesme se nije željela odreći. Da, bila je to Maria, Dulce, kako su je nazvali jer je uvijek izgledala kao slatkica.
- Pjevali smo za novac. – rekla je glasno i jasno, u tom trenutku ostalih četvero podigli su poglede gledajući iznenađeno, bez da su ijednom trepnuli ili udahnuli, kao da je stisnuta pauza na video kaseti pa se slika zamrznula, tako su izgledali.
-Pjevali ste... I gdje je sad taj novac? – upitala je sestra ovog puta obraćajući se samo Mariji. Ona je ponovno slegnula ramenima i pokušavala smisliti neku dobru rečenicu u kojoj bi joj objasnila sve bez da je prije napadne ili prekine. U sebi je pokušavala brzo govoriti, a onda je stisnula šake i progovorila.
- Časna majka Consuelo nikad nebi dopustila da u domu vlada tuga i da dom propada, pa smo zato odlučili zaraditi nešto novaca kako bi pomogli da dom ne propadne. – izrecitirala je brzo ne dajući sestri ni da progovori – Ostalo je još novaca za novo krovište, a ako nam dopustite da i dalje pjevamo, možemo nabaviti i novce da potpuno renoviramo dom. – nastavila je. Ni sama nije znala odakle je smogla toliku hrabrost da se suprotstavi časnoj majci, onoj koja je uvijek davala najstrože kazne. Govorili su da su časne majke uvijek dobre, ali u ovom slučaju nije bilo tako. Na Marijino, ali i na iznenađenje ostale četvorice, časna majka nije ni progovorila. Slegnula je ramenima i pogledala u pod.
- Idite.. Pjevajte.. Imate pravo, časna majka Consuelo, pokoj joj duši, nikada nebi željela da dom bude u ovakvom stanju. Pogriješili smo... – rekla je tiho. Jedna suza pala je iz njenog oka na rukav njene halje stapajući se sa tkaninom. Njih petero zagrlili su je, a onda su se veselo pokupili na spavanje u svoje sobe, sutra ih je čekao vrlo važan dan, sutra je bio poseban koncert, krčmar je napravio iznenađenje za građane kako bi pridobio što više gostiju, obećao im je posebnu plaču za sutra, bili su nervozni, kao da će sutra nastupati prvi puta.

Oprostite što ste dugo čekali! :/

5. DIO

„Njih petero cijelu noć nisu oka sklopili. Imali su sreće što je sutra bila subota, pa nisu imali škole, a i mogli su duže spavati. Probudili su se oko 10 sati, Alfonso i Christopher razmjenjivali su tekstove pjesama, slagali popis.. Anahi i Maite tražile su Dulce, nje nije bilo cijelu noć u krevetu. Pretražile su sve, i na kraju je pronašle u vrtu kako spava na ležaljci sa papirom u rukama. Izvukle su papir iz njenih ruku i zavirile. Na njemu je bilo napisano: 'Los cinco van por la victoria, y sueñan alcanzar la gloria, los cinco entregan todo al competir, no dejan de soñar... Los cinco luchan sin medida' i tu je stala. Dalje nije bilo ništa napisano. Anahi i Maite su se pogledale i u isto vrijeme krenuli buditi Dulce.
- Što je? – rekla je tiho otvarajući oči.
- Što je ovo? – upitala je Maite pokazujući joj papir.
- Trebala je biti pjesma, ali nisam znala kako nastaviti. – odgovorila je Dulce, a tad su je njih dvije povukle za ruke i odvele do dečkiju koji su se iz sobe premjestili u sjenicu u vrtu.
- Imamo nešto za vas! – viknula je Anahi. Dečki su je pogledali, pa se vratili pjesmama i slaganju popisa i play liste.
- Pročitajte što je Dulce napisala! Samo treba dovršiti! – rekla je Maite, a Christopher je istog trena, čuvši njeno ime, uhvatio papir što ga je Maite držala i krenuo čitati.
- Ovo je savršeno. – rekao je. Alfonso je uhvatio gitaru i lagano krenuo svirati neke melodije, pokušavajući tekst uskladiti sa melodijom i obratno. Kad je došao do kraja, tamo gdje je Dulce završila s pisanjem, Anahi je nastavila pjevati.
- Los cinco luchan sin medida... Pelean, van dejando el corazon, los cinco han venido a conquistar, vinieron a ganar...
- Los cinco son magníficos y ya veras que pueden, los cinco son magníficos y sueñan con llegar! – nastavila je Maite. Malo pomalo, nastala je nova pjesma, njihova 'himna', njihova prva pjesma, pjesma koju će predstaviti danas i ujedno se tako predstaviti drugima, tako će ih drugi najbolje upoznati.“
„- Izlazite za pola minute. – govori im šef, a onda izlazi na pozornicu i svi se stišaju, čuje se samo Anahino kihanje i smijeh iz backstage-a, a potom iz cijele krčme. Tada ih krčmar najavi i oni istrče na pozornicu hvatajući svao svoj instrumenat, a onda krenu svirati. Pošto je krčma bila puna starijih ljudi, nisu baš bili očarani njihovom himnom, njihovom prvom pjesmom, pjesmom koja ih je trebala predstaviti. Tad su nastavili svirati po play listi ono što su svirali i prije.“
„Nakon završetka nastupa, pokupili su se u backstage i posjedali po podu. Šutili su. Nitko nije ništa progovarao. Toliko su se trudili, a nisu postigli ono što su željeli. Ipak, krčmar je bio zadovoljan, ali to im nije ništa vrijedilo, njemu je ionako bilo samo do novaca, a oni su željeli nešto više, oni su željeli pokazati da znaju što rade i što žele, oni su željeli pokazati da oni vrijede, no to nikoga nije bilo briga.
Maite je bila zamišljena. U 'publici' je vidjela plavokosog dečka, veoma slatkog, njenih godina. Anahi i Alfonso gledali su jedno drugo, malo on nju, malo ona njega, tu i tamo bi uhvatili jedno drugo u tom gledanju, proradilo bi uzbuđenje, leptirići, a zatim bi brzo maknuli pogled. Jedno su za drugime toliko patili, ali nisu imali ponosa to priznati, njih dvoje , poznato je, bili su u svađi, vijećno su se prepirali. Maria se naslonila na Christopherovo rame,na što je on reagirao grleći je. Oboje su bili tako napeti, uzbuđeni, dok su bili jedno drugome blizu, ali trudili su se ne pokazati to, iako se moglo primjetiti iz daljine. Svi su vidjeli koliko pate jedno za drugime, samo njih dvoje to nisu vidjeli.
U tim su trenutcima bili tako razočarani u sebe, da su se zamalo složili da prestanu pjevati. U njihovoj odluci prekinula ih je ponuda koja im je mogla promijeniti život.“

6. DIO

„-Kako molim?! – upita Maite ponovno jer joj se učinilo da je krivo čula.
- To što ste čuli. – govori muškarac – Nudim vam da snimite ploču, da vas proguram na tržište i to.. Zadivili ste me. Mogu li razgovarati o tome s vašim menadžerom?
- Ali mi nemamo menadžera. – govori Anahi.
- Ja sam menadžer! – javlja se Alfonso – Mislim, ja i Christopher. – dodaje povlačeći Christophera naprijed, do sebe. Čovjek ih prvo iznenađeno pogleda, a onda de nasmije.
- Onda ste vas dvojica svjesni što sve možete dobiti ako pristanete na ovu ponudu? – upita.
- Pa jesmo. Ali problem je što mi.. – krene Alfonso, Dulce shvati što želi reći, pa ga prekine.
- Nema problema! Moramo se sve dogovoriti, javiti ćemo vam se sutra. Možete nam ostaviti broj. – govori brzo gurajući Alfonsa unatrag.
- U redu. Meni odgovara. – slježe ramenima i podiže ruke u zrak – Ja sam Christian Chavez – vadi podsjetnice iz džepa i daje po jednu svakome – a ovo je moj broj. Nazovite i sve ćemo se dogovoriti. Bilo bi mi zadovoljstvo raditi s vama. Doviđenja. – pozdravi ih i izađe. Dulce se veselo okrene i tad...
- Jesi ti normalna?! – izdere se Alfonso.
- Ne deri se na nju!! – brani je Christopher.
- Ali nije mi dala da mu kažem da smo iz sirotišta! – brani se Alfonso.
- Pa nisi mu ni trebao reći! Možda nećemo moći snimati ništa, to 100% nećemo dok ne izađemo iz doma, misliš da će sestre dopustiti da snimamo tako nešto?! Uvijek trčiš pred rudo!! – viče Anahi. Svi su se svađali oko toga, da nisu niti primijetili da je Maite nestala. Maite je uzela svoju podsjetnicu i nazvala Christiana.“

„- Ti si šta?! – upita Christopher da se još jednom uvjeri da li je dobro čuo.
- Pa da, razgovarala sam sa Christianom. Rekla sam mu našu priču, sve, kako je počelo... Sve! – govori Maite, a svi se primaju za glavu, osim Alfonsa.
- A šta ti?! – izdere se odjednom Anahi na Alfonsa – Ah da, zaboravila sam. Pa to je i bila tvoja ideja! – viče mašući rukama.
- A dobro, gledajte... – govori Dulce da sprijeći Anahi u daljnjem blatnjenju Alfonsa – Možda i bolje da zna s kime ima posla? Da zna istinu, da ne moramo lagati i izvlačiti se... – Christopher na to slegne ramenima i kimne glavom.
- Rekao je da će nam se javiti još kroz par dana, ali da ćemo ploču vjerojatno snimati tek za koju godinu kad postanemo popularniji. – nastavlja Maite kao da nitko ništa nije govorio – On će nam organizirati sve nastupe i koncerte. Tako je puno njih počelo. – zastane i odmjeri ih sve pogledom – Što kažete? Pristajemo?“

7. DIO

„- Maite, ako sad nastradamo, ode i naše nastupanje, i slava, i snimanje ploče... – govori Alfonso dok svi petero stoje u uredu glavne sestre i čekaju da se ona vrati sa večere. U tom trenutku ona ulazi unutra i svi se prvo stresu jer je nisu čuli, a onda jedno po jedno pogledaju jedno u drugoga.
- Izvolite? – rekla je sestra i sjela, a onda su oni, jedno po jedno, počeli objašnjavati po redu, od početka, sve o ponudi, koliko bi to pomoglo domu, kako bi mogli preurediti dom.. Možda sve ni nije bilo istina, ali to su bili njihovi snovi i planovi, vodili su se onom svojom pjesmom, ona im je bila inspiracija za sve snove, za sve planove..
Kad su joj sve objasnili, sestra Milagros je prvo neko vrijeme razmišljala o tome što bi im sve to zaista moglo donjeti, a onda je pristala, i 'Petorica Veličanstvenih' imali su dopuštenje da snime ploču.“

4 GODINE KASNIJE
„Christopher je napunio 19 godina, a mjesec dana prije njega i Alfonso i Maite. Dulce je imala 18 godina, a Anahi 17. Anahi je jedina ostala u domu, nisu je mogli pustiti do 18 godine. Maite je vezu započela prije 2 godine sa sinom njihova novog menadžera, Christiana. Dulce još uvijek svoje osjećaje nije otkrila Christopheru. I s njegove je strane isto. Anahi i Alfonso, uspros svojim svađama, nekako su našli svoje 'mjesto pod suncem', njihove svađe prerasle su u ljubav, on je planira zaprositi na njen 18. rođendan. Posljednje pripreme za snimanje ploče su u tijeku, na tržištu su se pojavile novosti, izašli su, takozvane, diskete, ali na njih se nije moglo snimati kao na ploče. U pripremi je bila i prva turneja, nazvana po njima, Los 5 Magnificos.“

„- Gledaj one kretene kako obilaze oko Dulce. – govori Christopher Alfonsu ljubomorno, kroz zube, stiščući šake i suzdržavajući se da ne krene na njih.
- Brate, da si mislio prije, već bi je imao. – kaže mu Alfonso i potapša ga po leđima. Bilo je još malo vremena do početka koncerta, taman da joj prizna sve, pomislio je. Progurao se između svih i povukao ju je za ruku. Stajali su u backstage-u jedno blizu drugoga, gledajući se u oči. Napetost imeđu njihovih tijela sve je više rasla. Christopher je uzeo njenu ruku i stavio je na svoje srce. Njene su oči još jače zasjale osjetivši otucaje njegova srca kroz njegove grudi.
- Volim te... – rekao joj je tiho. Njeno je lijevo oko zatitralo, kao i uvijek kad joj suze dolaze na oči, usne su joj se razvukle u osmijeh, a njegovo lice zamutilo joj se pred očima od suza koje su navirale. Christopheru više ništa nije trebalo da shvati da i ona za njega osjeća isto.“

„Prošla je i ta godina dana, Anahi je punila 18, kao što je i zamislio, Alfonso ju je zaprosio... Njihova prva ploča bila je snimljena, preostalo je samo čekati da izađe.
I napokon je došao i taj dan. Dan kada je ploča bila puštena u prodaju. U rekordnom roku bile su rasprodane, Petorica Veličanstvenih bili su među najpopularnijim glazbenicima toga doma. Bili su mladi, bili su siročad, krenuli su sa sviranjem u domu, preko krčme, a došli su do svjetske slave.“

„Tri godine nakon izlaska njihove prve ploče, Christopher i Dulce i Alfonso i Anahi odlučili su se vjenčati. Imali su dvostruko vjenčanje, bilo je privatno, nitko od medija nije smio znati. U pripremi je bila njihova treća ploča i naravno, turneja kojom bi je predstavili. Njih su petero krenuli na turneju ne znajući da samo jednom od njih to neće biti zadnji put da će vidjeti svijetlo dana.“

8. DIO

„Spuštao se mrak, oni su bili u avionu, putovali su preko atlantskog oceana na turneju po Europi. Putovali su privatnim avionom. Dulce i Christopher zaspali su jedno kraj drugoga iscrpljeni od dana kojem se činilo kao da nikad nema kraja. Alfonso i Anahi pregledavali su papire od uplate novca na žiro račun doma u kojem su bili kao djeca. Maite je jedina sjedila sama, razmišljala je o svojem dragom koji nije mogao poći s njima i o tome kako mu nije priopčila vijest da čeka njegovo dijete. Na pomisao da u njoj raste novi život, nasmiješila se.
I Anahi i Alfonso brzo su utonuli u san. Maite se ukočila sjedeći, pa je malo prošetala do pilotove kabine. Sve je bilo u redu, barem joj se tako činilo. Vratila se na mjesto i ubrzo je zaspala. Nije spavala dugo, jer ju je, tek što je usnula, probudio glasan i užasan zvuk, avion se tresao, stjuardesa koja je bila s njima bila je uspaničena, bacala im je maske za disanje, pa čak i prsluke za spašavanje. U jednom trenutku, avion je počeo padati. Jedan od motora se zablokirao. Bili su usred atlantskog oceana. Prije nego što je izgubila svijest, sjećala se samo uplakanih lica svoje jedine obitelji koju je imala, Christophera, Dulce, Alfonsa i Anahi....“

„Maite je rodila živo i zdravo dijete, no gubitak brata blizanca na njoj je ostavio posljedice. Nikada u životu, Maite nije dotakla more. Kada bi vidjela duboku vodu, počela bi se gušiti, paničariti, imala je traume. Ostale su joj psihičke posljedice. Nikada više nije pjevala. U novinama je godinama čitala o toj nesreći u kojoj je svijet izgubio petoricu veličanstvenih. Nitko nije znao da je ona preživjela. Nitko, pa ćak ni otac njena djeteta. Umrla je u dubokoj starosti. Za njima samo ostaje knjiga koju je napisala o njima i legenda, legenda o petorici veličanstvenih...“

FIN..

Ah, znam da je kratka, ali takva je zamišljena! xD